Optužbe za plagijat

Poštovani pratioci,

U izvesnoj grupi koja pritom nije zvanična (Carls Bukowski) pojavio se tekst koji sam objavio prošle godine u junu mesecu, a napisao ga daleko pre, jer sam pisanjem počeo da se bavim 2010. godine. Izvesni ljudi tvrde da je to citat Čarlsa Bukovskog, ali nikako ne mogu pronaći njegov originalni tekst, jer to nije citati Bukovskog, već tekst koji sam napisao i poklonio ga glavnom junaku Dariu iz romana Tajne Dunava. Svi oni koji su čitali moju knjigu znaju da Dario nosi plavi notes i da u njemu beleži svoje misli posvećene Sari. Skup svih njegovih misli, između ostalog i tih o kojima govorim, koje su pripisane Bukovskom, biće objavljene u poslednjem delu koje će objediniti Moniku, Daria i Saru u jednoj priči sa dodatkom novog junaka – Sofije. Dakle, ne radi se o plagijatu, jer kao autor vodim računa o mislima drugih i tokom stvaranja se nalazim u izolaciji i apsolutno ne upijam ništa osim sopstvene inspiracije koju ispoljavam slovima na papiru.

Pošto sam optužen uz reči da bi trebalo da me bude sramota da ispod tog citata stavim svoje ime, odgovoriću da me apsolutno nije sramota, jer je taj tekst videlo 500.000 ljudi, preko 10.000 je lajkovalo, a preko 1000 podelilo. Ko zna gde je sve taj tekst i stigao. Nije me sramota, jer znam zbog koga sam iste te reči u životu i napisao i lično sam na svome telu i u svojoj duši osetio emocije. Gospodo, vi koji sigurno ništa niste od Bukovskog pročitali, vas treba da bude sramota pošto izmišljate. Pravite se da ste neki intelektualci, a dela iza vas ni ne postoje.

Znam da je internet jedna surova džungla i ovo ne pišem zbog ljudi koji me ne vole i kojima se ne sviđa moj rad, već pišem zbog ljudi koji me prate, poštuju i vole ono što radim. Želim da demantujem besmislice pojedinaca i pozivam ih da slobodno pronađu takozvani originalni tekst Bukovskog koji je identičan mom.

S poštovanjem,
Nikola Dumitrašković

11350858_804606416320614_2721574457558192748_n

Probudi se!

?????????

Probudi se! Tako je. Svanulo je jutro, iako bi možda želeo još malo da odmoriš; ustani, operi svoje zube i umij lice kako bi te što pre ugledale oči koje te ne žele takvog. Dobro je! Sada pojedi nešto ali nikako s mirom, već u nekoj žurbi, jer ti zaista žuriš. Da, na posao!

Kakvo je vreme? Videćeš na uređaju koji emituje vreme, zašto bi se brinuo o tome? Ne zamaraj oči tim lepim prizorom koje ti može doneti vreme.

Slušaj me sada! Kada dođeš na posao, tamo ne želim da misliš, već da radiš ono za šta si plaćen, a plaćen si toliko da opet nemaš ništa. Savršeno! Ti to ne znaš, jer ne misliš, a vremenom nećeš ni misliti i kada budeš bio sam u kući. To je savršen profil koji želim da stvorim. A, ako se nekada budeš usudio da se drsko pozoveš na ljudska prava, seti se da ti nisi čovek, a još manje od toga si živ. Kako sada kako? Ljudi jedu polako, smireno i poštuju to što su siti, a ti ni ne znaš sta si pojeo. Gori si, bre, od životinje. Ti nemaš ljudska prava, ponašaš se kao stoka. Gore, ona se ponekad pobuni i može dobro da te mlatne. Ti ćutiš i nemaš svoje dostojanstvo.

Danas ćeš ostati prekovremeno. Ne pitaj mnogo, to je dobro za sve, a najmanje za tebe. Tačnije, i nije nešto dobro za tebe, dobro je za mene. Takođe, dobro je da danas nisi uzeo pauzu da jedeš. To teško padne na stomak i ume ponekada da ti se prispava, a to znači da ćeš sporije raditi.

Pošto je prošao i taj produžetak, želim da ti kažem da vreme dobro iskoristiš planirajući sutrašnji dan. Nemoj da dolaziš nespreman, znaš da me to mnogo nervira. I, seti se one naše: “Ono u šta ulažete svoje vreme – to i napreduje. Sreća pa smo vas naučili da ne mislite, ulagali biste vreme u sebe, ovako ulažete u nas”, klimni glavom i vrati se sutra.

Probudi se! Tako je. Svanulo je novo jutro i ponovo izgledaš loše, zar to nije divno?

Obaveštenje: Porudžbine

Kako mi je javljeno, ove nedelje treba da izađe knjiga Monika je rekla zbogom. Svi oni koji su poručili i Tajne Dunava, knjige će im biti isporučene u paketu da ne bi plaćali poštarinu dva puta. Kada sam najavio knjigu rekao sam da može doći do kašnjenja i do dve nedelje, zato sam sproveo rezervaciju primeraka.

Ako imate bilo kakve izmene i dopune u vezi porudžbine pišite na e-mail:

info@dumitraskovic.in.rs

Za sve dalje informacije, pratite stranicu i sajt autora.

p. S. Zbog prevelikog broja pitanja na sajtu je uvedena sekcija u kadegoriji pod imenom “informacije” gde ćete moći da se informišete.

S poštovanjem,
Nikola Dumitrašković

Greške kao normalna ljudska pojava

error

Baveći se svojim  poslom primetio sam koliko čovek greši. Znao sam to i ranije ali sam nedavno imao bliski kontakt sa ljudima koji prosto traže greške i time se hrane, pritom oni ništa nisu uradili, sem što su tražili greške kod ljudi koji su nešto ili uradili ili pokušali da urade. Da budem skroz iskren, ostaviću vam svoje mišljenje bez želje da nekoga kritikujem ili da se sa nekim raspravljam.

Počeću od normalnog čoveka koji u svom životnom veku napravi toliko gluposti da ako bismo uzeli kritike ljudi koji samo traže greške, ti ljudi nikada ne bi mogli da budu ni prodavci u marketu, jer bi bili okarakterisani kao potpuni nesposobnjakovići, a i čovek se nikada ne bi mogao ismejati koliko je to glupo. Znači, mnogo nas bi umrlo od smeha, što i nije neka loša smrt. Sada, budite kompletno iskreni i vratite se u prošlost dokle god možete da se setite i uverite se koliko ste i sami nesavršeni po pitanju mnogih životnih stvari, a gledajući ih iz mnogo aspekata sigurno ćete se uveriti. Ako ništa drugo, bar ćete shvatiti da ste i sami takvu istu grešku napravili barem jedanput.

Ono što je trenutno najaktuelnije na našim, a i prostorima cele zemaljske kugle je muzika. Kada pogledate jedan ili više javnih nastupa, možete videti muzičare koji greše i pevače koji falširaju. To je nedopustivo u mislima pojedinih, jer je to njihova profesija, a zapravo je veoma dopustivo i veoma realno. I sam spadam u ljubitelje granž muzike, koja na javnim nastupima obiluje greškama i falširanjem što je zapravo i smisao tog pravca – trenutak i trenutna energija. To nije daleko od istine čovekovog bića koje živi u trenutku. Ako bismo tako gledali, onda ne bismo trebali da slušamo muziku, jer je prave potpuni amateri koji falširaju i greše. Naša muzika je falš! I, jedan savet, što ste uspešniji to više grešite i to je potpuno prirodno.

Sada ću se osvrnuti na fotomodele, i muške i ženske čije karijere ispunjava neki čovek koji sedi za računarom i ispravlja sve ono što njega ili nju čine kao čoveka, koji je možda baš taj dan ustao sa glavoboljom i nikako tokom slikanja nije mogao da ispolji emocije koje su se od njega ili nje tražile. Da ne kažem sve one “mane” na ljudskom telu. Stanite, čovek ima greške na sebi? O svemoguće savršenstvo, onda ne bi trebao ni da postoji? Ne! Naravno da bi trebao da postoji. Baš takav kakav jeste.

Hteo sam svima na ovo da skrenem pažnju, da ne pomenem da su ovo samo neki od primera u svetu, a da ih postoji još beskonačno. Sve što pogledate oko vas pravi greške i vi sebi slobodno možete dopustiti da napravite grešku i u polju u kome ste najstručniji. Setite se da su neki političari pravili greške u karijerama koje su ljude koštale ne samo posla, već u nekim slučajevima i života, pa su ti isti ljudi nastavili svoje karijere kao političari. Ne vidim razlog zašto neki pevač koji falšira, ili muzičar koji greši ne bi mogao da nastavi svoju karijeru? Da budem još iskreniji, ako nekada umesto “bih” napišem “bi”, ne vidim zašto ne bih nastavio da se bavim pisanjem priča i svojih ideja? To uopšte ne znači da sam ja nepismen, ili da pevačica ne ume da peva. Siguran sam da se u diplomskom radu svakog čoveka krije po jedna ili više gramatičkih i pravopisnih grešaka. To je normalno.

Čovek može da bude uspešan samo ako u svoj posao ili šta god da je to unese svoje mane (namerno na prvom mestu) i vrline. Svi oni koji traže savršenstvo i potpunu tačnost se neće pomaći od nule; čoveka jednostavno ne čine te strukture. Kompjuter koji je sastavljen od matematike koju mnogi smatraju savršenstvom ume da se zabaguje i zaračuna, i naravno da pogreši. Mislite o tome.

Samo u ludilu se može naći savršenstvo i potpuna tačnost…

Morao sam da je vidim, makar i slučajno

love-at-first-sight

“Imao sam veliku želju da se moj život završi iste sekunde kada se i naš odnos završio. Tako uglavnom većina poželi, međutim u životu nas održi baš ono što je i mene održalo, a to je želja da ponovo doživimo nešto toliko lepo poput ljubavi – novu ljubav.

Svi krenu brzo, i ja sam. Jednim delom sam ubedio sebe da sam je zaboravio i odmah sam pojurio novu ljubav života. Problem je bio što sam tražio istu osobu koja je od mene otišla, jer sam na to navikao i nikako nisam želeo da eksperimentišem. Da budem iskren desilo se veoma brzo, nova ljubav je naišla i bila je sve ono što je bila i stara, međutim ubrzo sam shvatio da sam ja samo želeo da je to ona i od silne želje nisam video realnost. Ona nije bila ni blizu mojoj najvećoj ljubavi.

Tumaranja kroz hodnike ludila su se nastavljala i iznova vraćala na onaj početak koji je uvek govorio da je ona imala najlepše oči, kosu kakvu nijedna devojka nema i da je samo ona umela da zagrli tako da u trenutku nestane svet. Ta tumaranja su me i ubedila da ne postoji bolja, da je ona najbolja, a onda su se i jutra promenila. Javila se nada da ćemo nekada opet biti zajedno i plašiti svet našom emotivnom energijom, onom za koju smo mislili da je neuništiva.

Kada se nada javila emocije su poludele. Mrzeo sam te i voleo, kao da je nešto u meni vagalo tvoje mane i vrline. Čudno, ali koliko god da je loša mana, neka vrlina bi je očistila, ali dešavalo se i obrnuto. Ono što znam sigurno, u tom periodu sam bio lud; za tobom, slobodom i nečim što nisam ni razumeo. To je to, voleo sam kako se ljubiš i taj miris zrelih malina sa tvojih usana. Čekao sam kada ćeš opet doći, a zbog svega što sam prošao kada si otišla nisam te zvao, plašio sam se da opet ne umrem kao onog dana.

Vreme je prolazilo, a ja nisam ni obraćao pažnju da prolazi mnogo brzo, a da se oko mene ništa ne dešava osim događaja u mojoj glavi koje sam sam pravio.”

Momak koji je pričao ovu priču ućutao je kao da nije želeo da je nastavi dalje. Na specifičan način, kao da je na sceni i igra monodramu obraćao se njoj kao svojoj ljubavi.

“Moraš da završiš”, oglasila se devojka koja je bila ko zna kome verna. “Obećao si da ćeš mi ispričati zašto si morao da je vidiš.”

“Jesam”, izašao je iz uloge glumca i obratio se direktno njoj, “ali za ovaj deo ćeš mi ti biti potrebna. Voleo bih da ustaneš i da mi se pridružiš ovde.”

“Šta treba da radim?”, upitala je zbunjeno.

“Ništa, samo da stojiš i slušaš. Meni će biti lakše da doprem do svojih emocija i uživim se u ulogu.”

“Samo još jedna stvar. Zašto si izabrao da mi ispričaš sve ovo na ovakav način?”

“Eh”, udahnuo je duboko, “zato što je tako najbolje razumeti. Imaćeš utisak da si ti lično učestvovala u ovoj priči, da si ti da ljubav.”

Prostoriju, u kojoj su bili, ispunila je tišina na nekoliko sekundi koliko je njemu trebalo da se vrati u ulogu, dok je ona pomalo uplašena, skrštenih ruku, gledala u njega.

“Nakon svih ovih godina, imao sam neopisivu želju da te vidim. Molio sam drveće, životinje i sve u svojoj okolini da mi te vrati u naručje, misleći da će se moja sreća nastaviti tamo gde je i stala. Ti si bila moja želja koja ima svoje želje, za koje ja nisam znao i kada sam te slučajno video, pojurio sam prema tebi. Sve je bilo kao nekada; ti nasmejana i lepa, zagrlila si me baš kao i pre, najlepše. Kada se to završilo, otišao sam kući pun euforije kao da je svet opet moj, ali ovog puta nije trajala ni jedan dan, ugasila se već u početku prvog sna. Morao sam da te vidi da bih izbio iluziju o tebi sa kojom sam živeo šesto dana nakon što si otišla. Morao sam da te vidim da bih ponovo bio slobodan, jer kada sam te video u meni se ugasila tvoja posebnost, koju je samo moj um izgradio, bila si obična, a posle najlepše mi treba još lepša. Obična jednostavno nije bila dovoljna.”

“Ne, ne i ne!” Prekinula je ovu dramu devojka koja je i učestvovala u njoj. “Zašto? Očekivala sam da će ljubav biti još veća.”

“Neće, ljubav se međusobno dopunjuje i kada nema povratnu dopunu sa druge strane ona se gasi. Da bismo bili voljeni moramo da volimo.”

Za mene je četvorka najbolja ocena

djak-mama

U školi nikada nisam jurio prosek, uvek je bio osrednji, jer sam ja bio zauzet sakupljanjem trenutaka, ne želeći da učim neke manje bitne stvari. Petice su bile najveće i savršene ocene koje nisam mogao da smislim, jer bi to bilo ogledalo savršene osobe, a takva ne postoji. Kada dobijem četvorku skakao sam od sreće, što je bunilo mnoge odlikaše. Meni je to bilo dovoljno da znam da sam nedovoljno dobar za savršenstvo što me je automatski stavilo u kožu čoveka koji je nesavršen, u ulogu koju sam uvek želeo – da budem čovek sa svim svojim vrlinama i manama.

Jednom me je profesor iz istorije pitao da popravim četvorku jer je verovao da znam za više. Rekao sam mu da je za mene četvorka najbolja ocena.

Problem Srbije nije u nedostacima, već u višku – budala!

fb_img_14738832437814348

Nije sve ovo što se događa ispred nas krivica naših nedostataka, već viška budala. Nedostatke ima svako, ali ne pušta svako Zmaja od Šipova na televizijski program u udarnim terminima i ne puni novinske članke sa njegovim izjavama. Nije samo on problem, problem su i mnogi drugi. Diže se rejting nekim totalnim anonimusima kojima je to bolje da ostanu jer je zaista sramota da za pojedine cela Srbija mora da zna koliko su kreteni od nula do bilo koji učesnik Parova.

Ovakvim ponašanjem medija niko više neće imati volju da piše, svira, slika ili da radi bilo šta drugo što je kreativno. Većina će poželeti da bude kreten sa televizije kao i ova većina koja se skida do gole kože da bi se o njima pisalo.

Da vas pitam, koliko je jadno izbaciti članak da je Stanija pokazala sise ili da se Soraja kupa u bazenu – gola? Koga, bre, to zanima? Normalnog čoveka zanimaju normalne stvari.

Kada neko bude rešio da se stvari normalizuju, umesto nakaradnih emisija imaćemo kulturne programe zabavnog karaktera. Da bi se to desilo neko mora da prestane da ulaže u prazninu ljudskog uma i preusmeri sve to na ljude vredne svake pažnje.

Nije istina da narod hoće Parove i Farme. Hoćemo kulturu!

Zašto baš Monika?

12747279_926167844164470_968856376468722221_o

Posle knjige Tajne Dunava koju ste veoma dobro prihvatili, želeo sam da unesem neke promene u svoj život koje su se najviše ticale pisanja. U trenutku kada stvaram priču, ona je nedvosmisleno deo mene i ja sa likovima koje sam stvorio živim dan i noć. Za Moniku sam se odlučio veoma brzo, uzeći u obzir radnju same priče koja u potpunosti oslikava naše društvo i nas same u sferi u kojoj je priča pisana. Monika i ono što ona radi nema nikakvih dodirnih tačaka, njena dela su suprotnost od njenog imena koje na zapadu ima odraz moralne i osobe predate spasenju svoje duše. Kao ljubitelj kontradiktornosti morao sam da spojim dve različite i nespojive stvari. Inspiraciju sam našao u društvu u kome svi živimo gde je ljudima bez ikakve sramote dozvoljeno da pričaju jedno, a rade drugo. Zato Monika.

Monika je devojka. Monika može da bude svaka devojka. Monika može da bude i svaki čovek koji oseća i voli. Ovo je priča o Moniki Šak, devojci koja napušta rodno mesto i odlazi u veliki grad, Beograd. Priča je spoj svega onoga o čemu čovek nikada ne razmišlja, a možda bi trebao? Ona upoznaje stranca, čoveka koga će zavoleti. Ali…

Od Monike i ostalih likova u knjizi možete očekivati dosta toga neobičnog, ali i običnog, za sve ljude ovog sveta. Monika je ipak običan čovek, žena kojoj je narator posvetio dosta pažnje. Svet je svet kakav poznajete i u njemu ne postoje dobri i loši ljudi, zato nemojte očekivati viteza na belom konju i nekog negativca. Ljudi su jednostavno ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Žive normalne živote u nenormalnom okruženju.

U zamišljenoj tebi, živeo sam ja

U jednoj zamišljenoj kući bila je jedna zamišljena soba sa stolicama i stolom, jednim krevetom i zamišljenom zavesom koja nije postojala, ali bila je bele boje. Ona je sakrivala jedan prozor koji je u svoj toj izmišljotini jedini bio stvaran. Pitate se kako je to moguće? I ja sam se dugo pitao, a onda sam zatvorio oči i zamislio stolice, sto, jedan krevet, zavesu i stao ispred tog prozora. Video sam poljanu i na njoj jednu trešnju obaljenih grana, prepunih prezrelih trešanja. Sve to nisam zamislio, to je negde postojalo i moj um ga je ugledao, i gledao… i gledao.

Nešto sam pomislio. Danas skoro i da nema prinčeva i princeza, vitezova i njihovih dama. Oni izumiru, a ljudi bi da se sve više ponašaju kao oni. Ljudi žele da budu oni! Sanjaju da žive na pustom ostrvu jedan miran život bez saznanja da postoji gužva, dok se u istoj nalaze, zaboravljajući da kada bi došli na pusto ostrvo, ono više ne bi bilo pusto. Dok oni tako žive živote u naseljenoj sredini, projektujući sebe na neka druga mesta, naseljena mesta postaju sve veće pustoši bez ljudi koji su prinčevi, princeze, vitezovi i njihove dame na mestima na kojima ne živi običan čovek.

U zamišljenom meni ti si bila dete koje bere trešnje, a ja sam bio odrastao čovek koji te je sa prozora posmatrao. Svakim novim danom si rasla, postajala starija i od prelepog deteta koje sam želeo da zaštitim od svakog zla, ti si odrasla u devojku, a potom i u ženu u koju sam se zaljubio. Neverovatno, ali ja sam uvek bio isti. Broj tvojih godina sam izračunao lako, uzela si dvadeset i šest trešanja. Pojela si ih kao što vreme pojede ljude i tada sam shvatio da bez ljudi ne bi bilo ni vremena, a bez oba ne bi bilo zrelih trešanja.

Iza zamišljene kuće bio je zamišljeni zemljani put koji je vodio prema zamišljenoj reci. Ogledali smo se jednom u njoj dok smo još bili deca, ona stvorenja koja su istinski grlila. Iako sam imao utisak da sam uvek isti, tada kada smo do reke došli, pričajući neke izmišljene priče, sebe sam video drugačijeg – smejao sam se. Ne znam koliko se sećaš, ali pored puta je drvena ograda sa leve strane kada se ide prema reci, a sa desne kada se odlazi. Pričali smo razne priče, ali nikada zaista nismo znali ko ju je napravio. Ti si verovala da je jedan stariji čovek, jer mu je baš na nekoliko metara od reke ponestajalo snage, pa se rukama oslanjao na nju da se odmori, a ja sam mislio da je nastala sama od sebe, isto kao i prvi ljudi, kada smo o njima mislili. Ta ograda je vrlo važna jer pored nje sam ti rekao da te volim, našta si odgovorila da lažem. “Oni koji se vole, dodiruju se nosevima”, rekla si, a ja nikad nisam želeo da se dodirnemo nosevima, želeo sam da me greje toplota u tvom zagrljaju. Nisam ti ništa rekao, ubrao sam cvet koji nismo znali kako se zove; imao je bele latice i žutu sredinu koja je mirisala na med. “Ako te ja lažem, cvet neće sigurno”, iščupao sam prvu laticu i rekao “volim te”, a potom i drugu, “ne volim te”. Igra je svima bila poznata, ali za one sa brzim protokom informacija bila je korisna. Cvet je bio ukrašen sa neparnim brojem latica i uvek se završavao sa početnim izborom, a moj je bio da te volim. I dalje pamtim osmeh na tvom licu kada sam iščupao poslednju laticu.

Igra je nastala pre hiljadu godina. Jedan dečak je voleo devojčicu ali nikako nije smeo da joj to i kaže. Ne razmišljajući, ubrao je cvet i počeo da se igra. Želeo je da sazna da li i ona njega voli. Počeo je sa “volim me”, kao i većina ljudi, jer podsvesno žele da bude baš to. Naravno, tako se i završilo. Dečak nije mogao da veruje, pa je ubrao još jedan isti cvet i isto počeo… i ponovo se isto završilo, sa “voli me”. Nije bila u pitanju nikakva magija, već je sve u prirodi neparno, dok se ne udruži i postane parno. Pogledajte vašu ruku, ima pet prstiju na šaci i kada se vaši prsti pomešaju sa prstima drugog ljudskog bića dobije se paran broj. Dečak je bio izmišljen baš kao i igra. U neparnom svetu kako počnete, tako i završite, jer se samo vi pitate, a u neparnom je obrnuto, jer se pitaju dvoje.

Stajao sam pored prozora i gledao sam te. Ponovo si uzela dvadeset i šest trešanja, izgleda da je to bio novi dan, a ja sam i dalje stajao. Gledajući u tebe nisam osećao bol, nisam osećao ništa i nisam ni bio živ. Mogao sam da radim bilo šta i da budem bilo ko, ali sam se zaljubio u tebe, septembarsko dete koje glasno govori da se bliži kraj leta i njen odlazak. Ti si morala da odeš, a ja nisam imao gde, ostao sam u tvojim očima kada si pogledala prema prozoru. Ocrtao sam se u njima. U zamišljenoj tebi, živeo sam ja, maštajući da mogu sve da promenim u našoj igri iz detinjstva. Oni koji se vole, dodiruju se nosevima, rekao sam nakon mnogo godina i ja, čekajući trenutak da opet dođeš i da ti to saopštim u lice.