Njena mala stopala
miluju asfalt
dok nežno hoda
okružena prazninom grada
koji i ne ume da primeti
detalje koji nekome život znače.
Jer u ovom gradu
više nema mudrih reči.
Mudrost odavno spava.
Oči se sklanjaju od sunca
u daljine gde nema ljudi,
sa željom da vide ljubav
o kojoj svi pričaju,
iskrivljeno i čudnim tonom.
Ona je sama u moru praznih glava
sa kesama u rukama
koje domu nose
i sve i ništa.
Ona dušom traži put,
ali svi putevi
samo do pakla vode.
Ona hoda i ne zna
da je moja najdraža
samo još u željama
i ponekom snu
koji slučajno naiđe,
kao nagrada života
da je vidim kako igra
i peva pesme
koje su bliske srcu mom.
Na svetu ima puno žena,
ali nijedna nije kao moja želja,
kao Bojana.