Poglavlje: Pismo Moniki Šak

1280x720

Koliko li je samo ljudi pre mene sedelo ovako za stolom, sa žestinom u čaši, olovkom u ruci i neobjašnjenim emocijama, koje treba da sroči u ono što ljudi poznaju kao pismo? Ali, koje nikada ne planira da uruči. Gde odu takva pisma? Da li ih neko nekada pronađe, možda i pročita nekome?

Ovo pismo ne planiram da uručim, pustiću ga da leprša svetom jedne vetrovite noći. Olakšaću misli, izgovoriću reči jer, shvatio sam, najteže su one neizgovorene reči. Ovako ću sebe ubediti da sam ih izgovorio i biće mi lakše da podnesem svoje postojanje na lopti koju ljudi zovu svet. A tebi dobri stranče, koji pronađeš ovo pismo, želim da kažem, da pred istinom iz sve glasa drekneš istinu, inače ćeš postati njen rob koji tiho hoda, koji tiho propada.

Istina…

Imala je sve što i svaki čovek ima: usta, nos, oči i kosu. Nosila je stvari koje svi nose. Živela je kao što se živi – grešno. Ali, postojalo je nešto u njenim očima, videlo se u potpunom mraku. Zidine porušenog raja i devojčica naslonjena na jedno spaljeno drvo. U takav raj sam se zaljubio. Monika je postala moj simbol ljubavi, fizički prikaz unutrašnjih osećanja koja su neprestano igrala valcer u mom stomaku.

Stranče, probudi se i pronađi svoju Moniku! Sat otkucava…

Uvod: Monika je rekla zbogom

13078309_10209227436352321_919476206_o

Svet je pun devojaka koje nešto žele. Znam, devojka sam i želim mnogo. Muškarci se pretvaraju da ih interesuje samo ljubav i život proveden pored jedne žene. Lažovčine. Krešu svaku koja im noge raširi. Ne krivim ih, jer i mi žene volimo da budemo dobro jebane. Volimo tajnost i bezobrazluk. Generalno, svi ljudi to vole i žele, bilo da su u ljubavi sa nekom osobom ili bez nje. Prokleti smo. Da, mi – ljudi. Sve želimo, a ništa od toga ne smemo; najviše zbog osude društva u kome se nalazimo i – najbitnije, krivice koja nam je usađena.

  Čovek koji osuđuje sebe, radi još gore stvari iz dana u dan. Prlja se sve više, dok se u sopstvenom smradu ne uguši.

  Moje ime je Monika i imam dvadeset sedam godina. Izuzetno sam lepa i kod muškaraca koji imaju neku vrstu materijalne moći, stvaram osećaj neopisive želje za posedovanjem te lepote, makar i na jedu noć. Njima predstavlja veliki problem. Ne mogu da se suprotstave želji, previše su slabi, koliko god moćno delovali na prvi pogled.

  Prokleto je to muško koje zavisi od žene. Ali, jebi ga, i žene su osuđene da budu zlo, dokle god ne naiđu na „tog“ muškarca zbog koga će u njima oživeti čednost.

  Dobro, idemo dalje. Svet nikada ne spava.

  Kada bi ljudi saznali iz mog okruženja saznali šta radim, sigurno bih imala drugačije nadimke, prikladnije nemoralnim osobama kao što sam ja. Ovako me zovu: Moni, a ja sebe zovem bezosećajna. U životu imam samo dve osobe – najboljeg druga koji se zove Filip i Nemanju, moju najveću ljubav, sa kojom nemam preterano dobar odnos. Čini mi se da je moja ljubav veća, a da se njegova svodi na naš odnos u krevetu. Njemu je sve dozvoljeno, jer se ja hranim sitnicama.

* * *

  Svanulo je jutro. Počeo je novi dan. Meteorolozi su još juče najavljivali da će ovaj dan biti najhladniji u ovoj godini. Ja sam baš danas odlučila da testiram Nemanju i pokušam u njemu da probudim bilo kakva osećanja.

  Pozvaću ga i reći mu da moramo o nečemu da razgovaramo. Pozvaću ga uveče.

  Kada čovek ništa ne radi vreme kao da leti. Noć je ubrzo oslikala mesec na nebu.

  Uzela sam telefon i pozvala ga. Javio se posle trećeg zvona.

  „Moni, kaži?”
  „Nemanja, volela bih da te vidim…“
  „Baš sada?”
  „Da, važno je. Želim da razgovaram sa tobom.“
  „Sa društvom sam u parku, pored crkve. Rekao sam ti da ćemo večeras slaviti Petrov rođendan.”

  „Dobro“, rekla sam, a u sebi urlikala. „Videćemo se onda neki drugi dan.“ Prekinula sam vezu.

  Jebi se, pičko jedna. Nosi se i ti, Monika. Nosi se – psovala sam. Bacila sam telefon, koji se razbio na nekoliko delova. Mislim da posle toga više neće raditi. Ali, svakako, dobar nauk da ni ja više ne radim dečije stvari. A, samo sam htela Nemanji da kažem da odlazim zauvek u Beograd, čisto da vidim reakciju. Nisam planirala to stvarno da uradim.

  Udaljila sam se od kuće i otišla malo na vazduh. Prošlo je nekoliko sati, a ja sam i dalje šetala. U povratku sam čula svoje misli:

  „Pusti mržnju, Monika..“. A, onda i strah: „Čoveče, pa ja pričam sama sa sobom, od toga može da se poludi“. Javljale su se tako neke misli koje je možda i trebalo poslušati.

  „Uhvati nečiju ruku i idi kuda te ona vodi. Ako ništa drugo, odvešće te daleko od želje za osvetom ili možda baš na mesto gde će te naći neko poseban i samo tvoj.“

Peckanje: Monika je rekla zbogom

headline1823234

Monika je obična devojka koja se u Beograd doselila iz malog mesta u okolini Valjeva. Za veoma kratko vreme ona se uzdiže i pada, zatim ponovo uzdiže i ponovo pada. Ona ni ne sanja koliko će voleti i biti voljena. Ali…


Pozorište i igra

Monika je trebala da igra scenu u predstavi u kojoj se pleše. Najvažnija stvar u plesu je sam kraj, onaj kada partner grli partnerku oko struka, a ona njemu stavlja desnu ruku na njegovo levo rame i levom rukom ga grli oko vrata. Ako se tu ne vide i ne osete emocije, ples nema nikakvog smisla, a predstava može odmah da se završi. A, znate li koliko je teško igrati bez muzike? Isto kao i pevati u tišini. U tišini pevaju samo ludaci. Oni i igraju bez muzike, dive se zvezdama na nebu, plesu drveća dok vetar njiše krošnje. Zamislite, oni stvarno vole da pokisnu…


Upoznavanje stranca

Sela je sa najgorim osećajem pored njega, čoveka čiji je pogled pratio od ulaska u klub. Najmisterioznija ličnost je pila viski za šankom.

“Gledao si me. Primetila sam.”

“Gledao sam te da bi primetila. Zašto bih te gledao krišom?”

“Muškarci to obično rade.”

“Dečaci to rade. Miškarci se ne plaše pogleda. Šta piješ?”

“Votku. Hvala.”

“Nema na čemu, samo obriš to sa obraza.”

Sa leve strane ostao je trag njenog bluda od koga se postidela pred čovekom koga nije ni poznavala. Uvek je ona bila ta koja je dominirala, ali ovaj put je znala da i on zna njene promašaje. Koja smrt u trenutku. Ova ne ubija, ali užasno boli. Strašno je znati da vas neko može pročitati na prvi pogled, videti đavola, a opet ostati smiren.


Da! Novi junak pisca moderne književnosti Nikole Dumitraškovića je žensko. Ima crvenu kosu i želi mnogo toga.

Ja nisam kao svi ostali. Neću da lažem sebe da sam dobro, a zapravo nisam. Neću da prebolim ljubav. Od ljubavi se živi, a prebolevaju se: prevare, laži i razočarenja.

Monika Šak

Nikola Dumitrašković, Monika je rekla zbogom

Neobjavljeni delovi Tajne Dunava

photo_0153040121prlyjz

Dario i Sara, upoznavanje…

Kako je veče prolazilo, njih dvoje su se sve više odvajali iz priče. On je sedeo u ćošku, na stolici do prozora, a ona na krevetu do zida. Spontano su razmenjivali poglede i smeškali se jedno – drugom, ali reči nije bilo sve do ranih jutarnjih časova, kada su svi, manje ili više, pojurili kućama u prekrasni krevet. Dario je uzeo fotoaparat i škljocnuo jednu sliku pred ljudima koji su polako kretali, naizgled u prazno, ali jasno se moglo videti da je slikao nju, kako mirno sedi na krevetu. Ona to nije primetila, a i da jeste, pitala bi se zašto je to uradio. Nije imalo nikakvog smisla ali se desilo, baš kao i većina stvari u životu.

Ljudi su izašli, za njih dvoje neprimetno i oni su ostali sami u sobi. Nekoliko minuta su ćutali, i onako kao deca prvog dana u vrtiću, gledali stvari po sobi, a onda je krenula priča koja ih i do danas drži zajedno.


Razgovor, Dario i Sara!

Mladić je pomilovao rukama po licu i nežno joj obrisao suze sa obraza.

“Pogledaj, srećni smo zajedno”, prošao je rukom kroz njenu kosu. “Ništa ne treba da utiče na nas, na naše viđanje. Niko ne mora da zna koliko je nama lepo.”
“Dario…”, izgovorila je mladićevo ime po prvi put.
“Ali, moram ti nešto reći.”
“Slobodno… kaži.”
“Mislim da sam na dobrom putu…”, zastala je na trenutak, “da…”

Mladić je trepereo, nije znao šta će sada reći. Malo se i uplašio ali…

“Da?”, upitao je mladić.
“Da se zaljubim u tebe”, odgovorila je Sara uplašeno, čekajući mladićev odgovor.

Mladić je na trenutak zanemeo. Nije znao šta da kaže. Njegovom glavom je protrčavao stampedo.


Dokle god čovek postoji – postojaće i sukob mišljenja. Svađati se sa ljudima je normalno, ali nije normalno nikada ne pomiriti se.

Nikola Dumitrašković, misao koja nije pronašla put do knjige, a htela je…

Tebi

Tebi sude zato što misle,
da si nešto skrivio.
Tebi sude oni kojima bi trebalo biti suđeno.
Tebi, jer ne mogu suditi sebi.

Tebi stavljaju okove na ruke,
jer u suprotnom bi ti njima.
Tebi uzimaju moć govora,
glasno govoreći u tvoje ime.
Tebi pripisuju ono što sebi nisu.

Kada ostaneš sam, ti veruj da nećeš još dugo,
kada ostaneš sam, ti plači voljena tugo.

Tebe zatvoriše, ne pitajući:
da li voleo si nekog,
da li će neko zbog tebe tugovati?
Tebe zatvoriše i svoje duše osudiše.

Kada ostaneš sam ti zovi,
jer nas za nepravdu srce zaboli.
Kada ostaneš sam ti zovi,
na ovom svetu još neko te voli.

Tebi sude zato što znaju,
da najviše nas boli.
Tebi, jer ne mogu sebi.

Vrabac

Hodaj sam, stranče svoje duše.
Gazi požutelo lišće svojim gordim stopama,
jer ti možeš, ti znaš,
kako sreću da oduzmeš srećnom.

Hajde! – viknuo je neko.
Budi jak sada u očima slabića,
pokaži im čega se i jači plaše,
budi im dobar primer,
da i oni dobrom služe.
Uzmi štap i razdvoji lišće.

Možda, ispod nekog lista i pronađeš,
barice kiše, pa…
ogledaj se u njima i vidi svoje lice,
okovano tugom i samoćom.
Tada, stisni zube i nasmeši se slatko,
čoveku koji je nekada davno
poznavao sve one boje smeha.
Pokaži mu da se sećaš.

Nisi ništa bolji, ništa lošiji od drugih,
samo si biće svesno,
ti grešno civilizacijsko pseto.

Ulična svetla

Kada zavesa prekrije naše odigrane trenutke, izgovorene reči,
koje smo vešto odglumili pred svetom,
ostaće mali plamen bola
u ova dva, izmučena srca.
Ostaćeš, jednako kao i ja, i ti – sama.

Jutra, naša jutra, pamtiće sve predstave
odigrane na drumu slobodnih misli,
gde kapljice kiše uveliko sviraju
pesmu uz čije stihove smo te noći plakali,
a noći…
izvajaće naša tela, nasmejanih lica
ispod beogradskih, uličnih svetiljki.

Svaki put kada ih noću sama ugledaš,
ti pomisli na mene, jer…
ispod njih, negde čučim ja i lažem svet
kako ne mislim na tebe, kako…
nisam mokar dok kiša
na mom licu skriva suze tuge.

Reći će ti sve noćna, ulična svetla,
reći će ti i da volim te više nego pre
i možda slagati da ljubav nije slepa,
kao što su mene – da imaću te zauvek.

Bez nas

Sjajne zvezde i dalje sijaju isto, kao i one noći,
kada smo šaputali slatke tajne.
Vetar nije stao, nije izgubio snagu,
nastavio je da duva, da luta svetom
u ovoj tihoj noći.
San je prekrio misli uspavanih duša
i kao nekada, pre nas,
doneo je nove svetove sjajnih zvezda
ljudima bez lica – strancima.

Vidiš, sve je ostalo isto i bez nas.
I ove noći, dan će doći da nas probudi,
sat će pozvoniti i to nam glasno reći.
Sve ide napred i nikada neće stati,
ne zbog nas, jer…
previše smo mali da bi nas nebesa videla.
Pitam se, da li poželiš ti da me vidiš,
makar na tren i da mi osmeh daš?

Znaš…
i dalje mi nedostaje tvoja toplina,
i dalje te sanjam i sa tobom se budim.
Poželi me nekad, jer ovde gde sam ja
nema boja, šarenih i srećnih,
sve je crno kao kada oči sklopiš.

Sjajne zvezde i dalje sijaju isto, kao i one noći.

Napušteni grad

Sanjam napušteni grad na kraju sveta,
pustih ulica i bez noćnog svetla,
kako čeka usamljene duše sa istoka,
da ožive ga svojim slepim željama.

Vidim jedan hotel suza u njemu,
koji primiće svakoga
sa tugom u očima,
da prenoći makar jednu noć
bez strave i galame.

Ujutru, pošto ih isprati.
Obrisaće im kristalnu rosu sa lica,
naplatiće im prenoćište
jedan sedi čovek,
maramicom u kojoj počiva
tuga jesenjih kiša.
Reći će svakome jasno u lice:

„Život je lep dok gubiš, jer tada znaš da se trudiš“

Maskirani vojnici

Daleko je ovaj put,
kojim prošli su oni,
svojim umornim čizmama
i svaka, veruj mi,
tražila je nešto njihovom srcu drago,
ali ni jedna nije imala,
ono što ima srce tvoje, srce moje.

Čuo sam i da je sneg tamo pao,
da je prekrio tragove u prašini,
da je sakrio sav onaj strah i težinu
umornih ljudi… olovnog li tereta,
što mukom su koračali i znojem plaćali
komad naše sreće.

Ponekad, noću,
neko peva našu pesmu pokraj puta,
ispod drveta,
na mestu na kome sam prvi put osetio
nežnost tvoje kože i poljupca mekih,
peva i možda od života traži
deo trenutka koji spojio je tebe i mene.

Mnogo je sećanja, mnogo je dana
iza nas ostalo u nemoj tami,
a ja – shvatio sam da život je samo sećanje,
koje zauvek u nama ostaje da živi.

Sećam se maskiranih vojnika,
koji prolazili su ovim putem te noći,
kada smo se nežno ljubili.