Neki ljudi koračaju tvojim ulicama,
a ja se pitam koliko te njih voli kao ja.
Svima je ovde lepo.
Svi su euforični.
I, svi bi te prodali za neki Berlin,
ili možda Pariz i London.
A, neki bi bežali i preko okeana do Majamija.
Ali, ne i ja Beograde.
Volim te i onda kada sam tužan.
Možda tada najviše sa tobom pričam.
Tražim savete,
jer duša je tvoja mojoj slična.
Beograde.
Autor: Nikola Dumitrašković
Ja neću oružije, hoću oruđe
Da se razumemo na početku. Spreman sam da pristanem samo na rat u kome će neki moj kolega mene pobediti nekom boljom knjigom ili pesmom. Tada ću biti spreman da uzvratim i sebe više uložim u stvaranje, a ne razaranje i tako ću pokušati da mu se osvetim i pobedim ga. Ovo je jedina osveta koja ima nekakvog smisla i samo ona može da izgradi raznovrsnije, bogatije društvo. Sve ostalo su nebuloze.
Dok su radnička deca i radnici ginuli za ovu zemlju, tipovi sumnjivog morala su se bogatili, a njihova deca su sticala zvanje uspešnih mladih ljudi, iako ne znam čime su to zaslužili pošto se nikakav napredak u društvu decenijama ne vidi. Svi oni će se ionako bogatiti još više i svima pričati kako su za to stvoreni; da rade i stvaraju. Jedno je istina. Oni su bogati zato što imaju siromašne radnike koji rade za neku mizeriju i njima stvaraju luksuz. To je ekvivalentno robovima u Americi, ali se samo zove drugačije.
Svaki rat je u suštini borba siromašnih za bogate koji rat ni ne vide, već sprovode neke svoje šizofrene ideje kojima jedino mi možemo da stanemo na put, tako što ćemo umesto oružija uzeti oruđe sa kojim se nešto gradi. Neka to ne bude samo infrastruktura koju uglavnom opet bogati koriste, već neka bude malo “infrakultura”. Neka to bude biće u nama koje je željno razonode, ali ne one seljačke poput Farme, Parova i Bratova, raznoraznog pevanja (danas bre svi znaju da pevaju, a niko da stvara pesmu) i ostalih lakih zabava.
Moja poruka svim ratnik huškačima je da kupe uniforme i oružija, i što se mene tiče, pošto su garantujem u manjini, za većinu naprave jedan lep spektakl i na jednoj livadi se malo izigraju rata, da mi, svi ostali, normalni ljudi, odemo lepo kući i pogledamo neki dobar film, pričamo jedni sa drugima o životu i svemiru, i svim ostalim prirodnim bogatstvima. Vreme je da vas otpustimo.
Lepota je prosta
Lepota je prosta, to smo ti i ja goli u travi.
Bez imalo materijalizma i svesti o postojanju
nekih naprava štetnih i ljudi zlih.
Ti si lepa, a kažeš da sam i ja.
Ima li ičeg lepšeg od naša tela dva;
poljana zelenih, crvenih i plavih cvetova?
Lepota je prosta, to smo ti i ja goli u travi.
Da smo obučeni, sunce nas ne bi grejalo,
nego naša odela koja bi ubila prostake u nama.
Bili bismo učeni i sa svetom upoznati.
Ovako smo upoznati
sa onim što svi rade, ali o tome ne govore.
Ovako smo lepi i prosti;
goli u travi.
Bajka
Iako je bajka o tebi i meni,
u njoj postoji više učesnika.
Ti, ja, mašta i stvarnost.
Ti si prelepa. Nosiš šešir.
Imaš crvenu kosu i igraš zanesena
njenom lepotom.
Svaka igra je lepa.
Ja te gledam kako igraš i divim se tvojoj ženstvenosti,
koja je lepša od lepote same.
Na trenutke želim da igram sa tobom,
ali…
ali…
ne znam da igram i to sve nije lepo u mojoj glavi
kada radim ja, već samo kada radiš ti.
U tome i jeste problem.
Maštam ja da je savršeno i da me baš takvog voliš,
ali stvarnost mi govori drugačije.
Na kraju dana kada dođem kući,
shvatam da sam samo žrtva rata između stvarnosti i mašte,
i mrzim ih oboje, ko god da je u pravu.
Mrzim ih i najradije bih skočio na stvarnu stranu,
ali u poslednjoj sekundi biram maštu,
i opet shvatam da sam ja i uzrok i žrtva,
i da nikada neću izgubiti, a ni pobediti.
Ovo je moja bajka u kojoj imam ono što nemam.
Uvod u priču: Sofija, promenio sam se
“Znaš”, onako nevezano počeo je Miloš, “zamišljao sam naše venčanje.” Umalo se nisam zagrcnula sendvičom koji sam jela kada je to izgovorio.
Zašto si to zamišljao? Upitala sam ga. O tome cure maštaju, a ne muškarci.
“I, muškarci razmišljaju o tom danu, i oni žele da to bude savršeno, da se pamti celog života.”
To je jedan glupi dan, Miloše. Jedan dan koji ne mora da bude nikakav. Možda baš tada bude padala kiša ili opšte sivilo nastupi, ko zna? Sigurna sam da će za mnogo ljudi baš taj dan biti najgori dan. O njemu razmišljaju ljudi koji nemaju kapacitet da poklone večnost. Što se mene tiče, on može da postoji, ali i ne mora. Samo želim biti srećna, i to svima preporučujem.
“Ne razumem, većina oseća prazninu zbog toga?”
Ma, daj, onda su bili prazni celog života.
“A, o čemu ti maštaš?”, upitao me je krajnje zbunjeno. Bože, koliko mu je lice bilo smešno.
Maštam kako putujem svemirom, posećujem zvezde i pričam sa kamenjem. U mašti radim sve ono što ne mogu na javi. Lažem, jednom sam pričala sa kamenom na moru, pre petnaest godina. Ništa mi nije odgovorio.
“Sofija, ali tada si imala tačno četrnaest godina.”
Da, sećam se, bilo je to prelazno leto. Kretala sam u srednju školu te godine.
“I, šta ti govori kamenje u mašti?” Podsmevao mi se, videla sam mu u očima. Bio je još jedan tipičan čovek koji je još od malena želeo da bude stariji i odrastao tip sa obavezama i ozbiljnim tonom glasa, koji kao da se nikada ne smeje. On mora sve da zna i da ima rešenje za svaku situaciju. Zašto pokušava da me osvoji sa ponašanjem koje mi se neće svideti ni za milion godina?
Kamenje ume da napravi dobru atmosferu… Odgovorila sam u skladu sa postavljenim pitanjem.
“Čuješ li se ti, Sofija? Imaš skoro trideset godina, a i dalje pričaš nebuloze. Želeo sam da pričamo o ozbiljnim stvarima.”
Zašto počinješ svađu?
“Zato što se ponašaš detinjasto.”
Miloše, uvek sam se ponašala detinjasto. Ako se ne sećaš, zbog toga si rekao da ćeš me uvek voleti.
“Pre tri godine kada smo se faktički upoznavali, da prijalo mi je. Mislio sam da ćes se promeniti. Da ćeš odrasti.”
Pogrešno si mislio. Neću da odrastem. Ako nisi primetio, odrasli ljudi stvaraju životne probleme. Od jednostavnog naprave komplikovano. Život je tako jednostavan, Miloše. Odbaci nametnute trendove, ponašanje, moranje i praznovanje. Budi slobodan i nauči da ne menjaš ljude, već da ih prihvataš baš onakve kakvi oni jesu.
Miloš je uzeo svoju jaknu i ključeve od kola. Ništa mi nije rekao, samo je izašao iz stana, poprilično besan. Ali, ovo nema nikakve veze sa nama. Ovo nije naša priča. Ovo je priča o obrnutom svetu u kojem ne postoji ništa od onoga što ste do sada videli.
Moj prvi dodir sa drugačijim svetom počinje pre tačno petnaest godina kada sam prvi put pričala sa kamenom na plaži ispred svih i upoznala njega, čoveka ili možda i dečka duplo starijeg od mene. Njegovo ime je Dario i on je pisac.
Smiljana Stojnić o knjizi Monika je rekla zbogom
Roman koji se ne ispušta iz ruku. Dovoljno bezobrazan da zagolici vašu maštu, a sa druge strane više nego dovoljan da ponovo verujete u ljubav, da verujete u “happy end”.
Pisac ovog romana Nikola Dumitrašković na sebi sopstven način govori o vremenu u kome živimo, o novim generacijama, o ne prezanju ni od čega, od nemanju morala o nevaspitanju i neobrazovanju. Kao slikar reči je izvanrendan, kao savremeni kritičar stanja nacije profesionalan, dovoljno dalek da posmatra sa strane, a dovoljno blizak da može da vidi ono što mi ne vidimo.
Savremena književnost ili ozvanicena alternativa, svejedno kom pravcu pripada, Nikola Dumitrašković svoj roman ne oblikuje, već prepušta prići da vodi potpuno brutalno, kao da svira gitaru bez pravih akorda, ali nikome još nije uspelo da svira, a da se ta muzika ne cuje, tako je roman “Monika je rekla zbogom” našao tonalitet koji mu odgovara, ni previse glasno, ni previse tiho, vec dovoljno da se čuje.
Vama prepuštam da pustite taj punk Nikolinih misli i odaberete da verujete u srećan kraj, jer kako pisac kaze “Nije važno kako si nastao, važno je ono što zatekneš i ono što ostaviš iza sebe”. Mislite o tome šta ostaje iza Vas.
Mesec na nebu
Ljubavi, danas sam skrenuo. Poludeo.
Uzeo sam nož i ubio sam mesec.
Gledao sam kako nebo krvari.
Bio je to bol koji sam sa nekim morao podeliti.
Sada ćeš plakati i ti, jer neće imati ko da te noću posmatra.
Draga, mesec na nebu je mrtav kao i naša ljubav,
kojom smo nahranili mržnju.
Tu se nisam zaustavio.
Pregazio sam žitna polja i na njima posadio tugu.
Pitam se, šta li će izrasti iz ove tužne zemlje?
Pusti me da se pitam!
Vrištao sam, a onda si mi ti rekla:
Bez bola nema života.
Rodiće se život, baš kao što si se i ti rodio;
plačući.
Poslednja tramvajska stanica
Sve počinje u ovom starom tramvaju koji prevozi putnike, naravno i mene sa njima. Ne osećam se kao putnik, jer nigde ne putujem. Potpuno sam zanemario sve, i dok se beogradski klatim, gledam kroz prozor u svoj poznati grad. Pravo da vam kažem, nemam neki cilj, i to ne samo večeras, nego uopšte u životu. Volim filozofskim očima da ga gledam – život. Šta je život?
U džepu imam dve cigarete, ništa para i puno prašine, ali i mnogo reči koje bi valjalo izvući odatle. Reči mi nisu potrebne kako bih sa njima nešto bitno uradio. Samo želim da se oprostim od nje i svih ostalih ljudi. Hoću da se ubijem.
Na parče papira, koje sam iscepao iz neke sveske, ostavio sam prvu reč, odmah i drugu, pa treću i onda su ostale same došle. Kakve god reči bile, ja sam ravnodušan prema njima. Koliko god da te podignu, isto toliko te i spuste. Nekada lepe reči nisu lepe, a one ružne nisu ružne. Komplikovane su, a opet i proste. Zbog reči više i ne mogu da živim. Ona ih više i ne izgovara.
Sastavljao sam to pismo i kada sam ga sastavio, gle glupe slučajnosti, došla je i poslednja tramvajska stanica. Izašao sam sa svima i seo na obližnju klupu. Tu sam i zapalio glupu cigaretu, nasuprot jedne ženske osobe koja je isto pušila. Bio je mrak i nisam je dobro video. Malo sam je zagledao, a onda sam video da i ona nešto piše. Toliko me je zaintrigirala da sam ustao i seo pored nje. Izgledala je kao da me nije primetila. Držala je parče papira u ruci. Bez reči, dok je ona gledala u beton, uzeo sam polako pismo iz njene ruke. Ona je ostala nepomična. Tužna i lepa. Čoveče, pa ona je bila moja!
Pročitao sam pismo…
Sve je isto pisalo, samo u ženskom rodu:
Možda sam ti delovala srećno svaki put kada si me video, ali sam se raspadala gledajući te odvojenog od sebe. Mi smo bili jedno toliko godina i te emocije ništa ne može da izbriše. Gledam tebe srećnog i prosto ne mogu da prihvatim da si to ti, a da sam ovakva ja. Hoću da se ubijem kako bih zaustavila bol koji me neprestano jede. Volim te – ako ništa drugo lepo je znati da si me bar nekada voleo čak iako je sada prestalo.
Pismo mi je ispalo iz ruke. Drhtao sam. Nisam mogao da verujem da je napisala potpuno iste reči koje sam i ja napisao. Znakovi interpunkcije su bili na istom mestu kao i na mom papiru. Pogledao sam je kada je podigla oči i tada mi je ispalo pismo, i njeno i moje. Oba pisma je vetar oduvao, a ja sam ostao da je, dok je i ona mene, gledam bez reči. Mislio sam filozofski na život i shvatio da kada toliko mislimo, mnogo i grešimo, a najviše kada mislimo o drugim ljudima. Svima treba dati šansu da kažu, a i ja sam trebao da iskoristim svoju priliku da kažem. To sam u potpunosti razumeo kada smo oboje u glas nakon nekoliko minuta ćutanja i gledanja rekli: volim te. Onako tužno, pomalo i ponizno, ali iskreno.
Nekada nije onako kako izgleda, već baš kako biste vi želeli da bude.
Sa njom sam seo u tramvaj koji je naišao i kako je ovog puta krenuo uzbrdo, zamislio sam se… Ljudi nesvesno svojim delovanjem opisuju život kakav on jeste. Nema neke velike mudrosti. Nekada putujemo na dno da bismo tamo sačekali tramvaj koji će nas odvesti na vrh, a u međuvremenu možemo izaći na neku od stanica, čisto kako bismo se detaljno upoznali sa životom i njegovim bićima. Neka su nam toliko lepa i draga da… šta da vam kažem, kada sve znate.
Suicid ličnosti
Sahraniću svoju ličnost.
Neću da budem onakav kakav želim da budem.
Grub, prema tebi.
Ti si žena koju volim najviše;
koju kada bih mrzeo…
Mrzeo bih najviše.
Ubiću svoju ličnost.
Neću da ti pocepam haljinu,
koju bih svuda mogao da zamislim samo ne na tebi.
Ružna je.
A, ti si najlepša gola,
zato što te ja tako vidim i kada si obučena.
Na kraju, kao i uvek, oprostim svojoj ličnosti;
što nisam želeo da budem grub, a bio sam;
što nisam želeo da ti pocepam haljinu, a raskomadao sam je.
Na kraju uvek bude isto, dok je moja ruka na tvom vratu.
“Volim te”, uzdišeš i govoriš beskonačno puta.
Na kraju se ja kajem što te volim onako kako neću,
već kako samo ti hoćeš.
I, sve to bude na kraju kada je sve gotovo.
Medaljon
Mislio sam na tebe kada se svet oko mene raspadao, ali i onda kada se iz prašine podizao. Mislio sam i onda kada nije bilo potrebe. Počeo sam bez razloga da mislim na tebe dok jedem ili dok se tuširam. Ti si bila taj mali medaljon u mom džepu koji sam nosio za sreću.
Tužno je što sada dok kiša pada, ti sebe u odsjaju prljavog prozora vidiš kao običnu devojku koja treba da živi običan život. Kako je moguće da ne znaš da ja vidim talase u tvojoj kosi koje ljuti Posejdon šalje zlim kapetanima. Horus bi se jednostavno poklonio tvoji sjajnim očima boje lovora, a ja… ja sam već izgubljen u toplini tvojih usana. Lud sam i razbiću nešto čisto kako bi nastupio haos. Nasmejaću se i smejaću se dok neko ne primeti šizofreniju u mojim očima. Volim je, reći ću tiho, a potom nastaviti sa smejanjem. Volim je ludo, reći ću i tada prestati da se smejem. Ponudiću ga istim parčetom torte – slušaj, jebe mi se i neka ceo svet izgori, ja sam onaj čovek koji je voli.