Polusvet

Smak sveta se dogodio,
a da to niko nije primetio.
Ostao je samo polusvet
u većini
i njemu ne trebamo
mi ovakvi…
željni ljubavi,
istrajni u tome
da ne živimo
samo za one najosnovnije
i najprostije potrebe;
mi koji smo nekako
preživeli smak sveta.

Ostalo je samo čuđenje
u meni
i jedno pitanje:
“Da li smo kažnjeni
životom polusveta
ili smo preživeli
da bismo jednog dana
ponovo izgradili svet
koji nije mučan za gledanje
i strašan za življenje?”.

Dok se to pitam,
milujem ti kosu
i izvinjavam se
što ne mogu
makar na tren
da ti pokažem svet
u ovom polusvetu.

Otišla si

Jutro ko jutro.
Ustala si i spremila kafu.
Neke ptice su cvrkutale,
deca su se igrala,
a nervozni vozači su trubili.
I ti si bila nervozna,
spremala si se za put.
Karta u jednom smeru
na komadu papira koji nešto daje
a nešto oduzima.

Pitao sam se i sam zašto ne psujem
i ne proklinjem dan,
ali već je sve toliko bilo prokleto
zbog svih sudbina,
nezavršenih snova,
otkazanih planova
i reči: “Biću zauvek tu”.

Na poslednjoj stanici
gledaćemo se kao i obično,
svet će mirisati
na koštunjavo voće,
a ja ću ti mahati.

Tiho ću reći:
“Postoji jedna sitnica
koju nećeš videti
kada budeš odlazila”.

Stajaću nasuprot tebe živ
i nasmejan
i pomalo mrtav.
Smrt ti tako nikada nije izgledala,
zato si i mislila
da je sve u redu.

Otišla si
jer ljudi su rođeni
da dolaze,
da odlaze,
da se rode
i da umru,
ali nisu ni svesni
da mogu mrtvi da žive.

Otišla si,
misleći da je sve u redu.
To je ono najgore.
Samo zato što ti smrt nije tako delovala.
Otišla si,
a ja sam ostao
mrtav da živim.

U njenim očima

Padali su mnogi
u njenim očima.
Padala bi i carstva
samo da ih je mogla videti,
ali živela je u eri
nekih svetlih gradova,
izgubljenih vrednosti,
sakrivenih vitezova
koje je bio strah što su živi.
Čekali su smrt,
radujući joj se.

Izgubljeno blago
skrivalo se iza njih
i tek nekome bi se prikazalo
kao sunce koje se krije
iza oblaka,
njenih mutnih sećanja
na sve ono što je mogla biti,
a nije zbog odluka,
ljubavi,
mašte
i dečje igre
u kasne sate.

Iza njih je živelo biće
koje najviše čezne
što više nije dete,
da može da slaže
i da se to na laganje ne oseti,
i da može da trči
za nečim što nikada stići neće
do kasnih sati
kada mora poći u krevet,
jer sutra će sa osmehom
trčati opet.
To zna.
To želi.

U njenim očima,
dok misli,
duga će opet izaći
da ukrasi svet
koji ja nisam,
zato što sam samo nemo stajao,
gledao u njene oči
i živeo
tamo gde sam jedino mogao.
U njenim očima.

Pijanica

Ti nikada nisi znala
kolika sam ja pijanica.
Proklet, žudim da
izgubim svest,
opijen nečime što ni ne razumem,
a opijao bih se
onim što najbolje znam.
Tvoje oči.
Usne.

Jedan greh sa smislom
u moru grehova bez smisla
bio bi pravo bogatstvo
za život koji živimo.
Ali život ne voli bogataše,
već one koji za bogatstvom čeznu
više nego da žive.
Zato pijem
ono što ne razumem,
da bih više čeznuo
za ljubavlju tvojom,
koju bih na iskap
sa ruke tvoje popio
čak iako bi me ubilo.

Čekao sam te još od one večeri
kada smo se rastali u onoj ulici
sa stepeništem, jednom banderom
i nešto posađenog cveća
koje su deca i kučići izgazili.
Nismo ništa jedno drugom obećali
ali ja sam svejedno čekao.
Čekanje me je naučilo mnogo toga,
a možda najvažnije od svega,
da sam trebao da pitam:
“Da li ćeš ikada doći?”,
jer nikada se ne sačeka
čovek koji nikada nije ni planirao da dođe.
Nijedna posle tebe
nije mirisala na decembar,
mesec koji se veseli
dolasku nečeg novog,
nepoznatog,
za koje većina ljudi
veruje da je lepo,
verovatno najlepše do sada
u njihovim životima.
Čak i ako to ne bude tako,
neki novi decembar
doneće im istu radost
kao što si je i ti meni donela
govoreći neke proste reči
koje još nisam zaboravio.

Aprilski vetar

Čovek postane svestan situacije u kojoj se nalazi tek posle nekoliko dana kada mnogo toga već bude kasno. Ali takva smo mi bića i ne možemo pobeći od naše prirode koja uvek kasni za pravim stvarima, rečima i delima. Nešto uvek mora dobro da nas prodrma kako bismo se osvestili.

***

Izašla sam nekoliko sati ranije kako bih prošetala praznim ulicama grada. Njima su kružila samo policijska vozila sa rotacijom i za razliku od prethodne noći bilo je daleko manje intervencija. Barem koliko sam ja uspela da vidim. I taman kada mi se tok misli uskladio sa disanjem…

“Gospođo, molim vas zaustavite vaše kretanje i uputite se prema svojoj kući, u suprotnom moraćemo da vas uhapsimo.” Oglasio se policajac iz obližnjeg vozila koje nisam ni primetila da dolazi. Podigla sam ruke u vis i povikala kako bi me čuli: “Moje ime je Mira Klič i ja sam sestra na Institutu za ortopedsko-hirurške bolesti Banjica, imam propusnicu za slobodno kretanje tokom policijskog časa”.

Iz vozila su izašla dva mlada policajca, zahtevala su da im pokažem specijalnu potvrdu o dozvoli kretanja. Kada sam to učinila, policajac koji je gledao potvrdu klimnuo je glavom i stavio se na raspolaganje da me odveze do bolnice.

“Gospođo…”

“Gospođica.” Suptilno sam prekinula mladog policajca.

“Gospođice, oprostite, nisam imao nikakvu nameru da Vas uvredim. Daleko ste od bolnice, da li Vam je potreban prevoz? Možemo Vas veoma brzo odvesti.

“Hvala, ali zaista nije potrebno. Završila sam dežurstvo i sada hvatam malo svežeg vazduha koji dugo na Terazijama od smoga i čađi nisam mogla da osetim i bistrim malo svoje misli.”

Policajac je izvadio parče papira i hemijskom olovkom ispisao broj telefona. “Izvolite, ako Vam nešto bude bilo potrebno.”

Mahinalno sam uzela papirić i stavila ga u džep. Mladi policajci su mi džentlmenski salutirali i pustili me da nastavim dalje. Besmisleno bi bilo da su mi rekli da nije bezbedno, jer na ulicama nikoga nije bilo, tek do nekih podzemnih prolaza u kojima su se skupile skitnice.

Mnogo je teško bilo podneti zvuk ambulantnih vozila koji su postali učestaliji nego obično, konstantan pritisak da li je zaštitna oprema tu, ali i iritacija što je ona na nama. Isčekivanje koga će i u kakvom stanju dovesti na lečenje. Kolektivna svest ljudi se iskrivila i zbog svih iritacija, i ona je bila ta kap vode koja je prelila čašu u mnogim ljudima. Ljudi su besomučno kupovali toalet papir, brašno, ulje i još kojekakve gluposti pored toga. Spremali su se za novi dugogodišnji rat, kraj sveta ili ko zna šta.

Ljudi su se ponašali jadno, kao da nismo proživeli mnogo teških perioda u životu i to me je bolelo.

Zahvaljujući brzom širenju informacija za tili čas smo u narodu imali paniku i beskonačno mnogo lažnih informacija u koje su ljudi verovali. Mnogim ljudima je pao moral, a mnogima su se javili i psihički problemi koje niko nije kontrolisao. Pogađala me je glupost ljudi, ali ne toliko koliko me je pogodilo omalovažavanje pojedinaca koji su pokušali da obesmisle sve što je čovek od svog nastanka uradio, šireći reči mržnje – kako smo zaslužili sve ovo što nam se događa, ne pomenuvši ni u jednoj rečenici sve dobro što je čovek stvorio. Talenti su bili zanemareni jer ih ti ljudi apsolutno nisu razumeli, a čovek ne može da razume ono što nema. Bilo im je bitno samo da kažu: “Čovek je krčio šume, eto mu sada, kada priroda krči čoveka”. I onda mi tako prođu pred očima predstave koje sam gledala, knjige koje sam pročitala, filmove pogledala… te neke stvari koje su životu dale smisao da se zaljubi, da voli, gradi, pravi i ulepšava.

Sve je bilo tako konfuzno u meni jer možda nisam mogla da se izborim sa trećom žrtvom. Čovek nije bio u nekim kriznim godinama i verovala sam da će mu biti dobro, i to sam mu i rekla kada me je preko maske za kiseonik pitao: “Kakav sam, sestro?”. Posle samo minut ili dva, dok sam obilazila drugog pacijenta, on je izgubio sve vitalne znakove života i u sobi je nastupila opšta uzbuna, ali nismo uspeli da ga spasimo. Od tog trenutka u meni se javio strah od komunikacije sa pacijentima. Plasila sam se novih gubitaka.

Sela sam na kameni zidić na Kalemegdanu i bacila jedan oštar pogled na drugu stranu. Čudno, ali iako se nisam šetkaka toliko Novim Beogradom, bio mi je lep kada se gleda izdaleka. Sve mi je prošlo kroz glavu jer sam ga od detinjstva često gledala sa ove lokacije. U meni je probudio vremeplov slika nekih davnih događaja zbog kojih sam i volela da živim. Ovde se nekako dogodilo moje odrastanje. Prvi put sam se poljubila sa dečkom, pa posle i povatala u mraku iza nekih tenkova. Zaboga, pa ovde sam sa njim i spavala, a onda popila prvo pivo i popušila prvu cigaretu. Iako ovo nekome može izgledati strašno i nemoralno, bilo je tako i meni je bilo lepo, a najvažnije je da me je opuštalo u ovom momentu.

Psihički sam se spremala za svoju drugu smenu u bolnici Dragiše Mišović koja je počinjala od tri sata posle ponoći i trajala je samo četiri sata, a u koju sam išla kao ispomoć već preumornom osoblju. Neko bi pomislio posle dežurstva od dvanaest ili dvadeset četiri sata da je to ništa, ali tih četiri sata je bilo mnogo teže u specijalnoj uniformi koja je pokrivala celo telo. Čovek u nju ulazi sterilan i takav mora da izađe. Znači ne može da ode do toaleta, da se počeše, popije kafu ili zapali cigaretu. Ostane samo sa svojim dahom koji posle neuzimanja tečnosti promeni svoju mirisnu notu na nešto strašnije.

Taman kada sam pomislila da sam malo predahnula i odmorila misli pred polazak, pristiglo je par poruka koje nisam mogla da ne pročitam u grupi svih zaposlenih.

“Kolege, da li možda imate informaciju kako je naša koleginica iz KBC Zvezdara, Milica Krčko?”, glasila je prva poruka.

“Preminula je pre pola sata”, glasila je druga poruka.

Iako nisam znala tu ženu, delila sam sa njom isti posao, brigu o pacijentima kojima smo bili potrebni. Koleginica je naporno radila, nije dočekala ni penziju i otišla je tako tiho i neprimetno. Naizgled, sve će nastaviti da postoji i svet neće stati, ali opet, naša srca će uvek zadrhtati na pomisao šta smo sve preživeli… barem oni koji prežive, jer najgore po epidemiolozima tek sledi. Svim drugima, ona će biti brojka u nekoj smešnoj statistici koja se ni ne računa kada sve prođe.

Tada će sve biti lako. Najlakše. Kao da nikada i nije postojalo.