Kada sklopite oči
i pomislite na ljude koje volite
pojavi se misao:
“Molim te, neka budu dobro
jer sam i ja tada dobro”.
Tada otkrijete dve najbitnije stvari,
da volite i da poznajete
nekoga koga nikada niste videli,
čije ime ne znate,
a čija ljubav u vama živi.
Poznajete stvaraoca života
koji kada u vama vidi ljubav
koju vam je poklonio
za vas čini sve
kako nikada ne biste upoznali
onoga zbog koga se život mrzi.
Autor: Nikola Dumitrašković
Kada se ljubav dogodi,
mnogi ne primete,
ali u čoveku se probude
i sreća i nesreća, bes i radost,
i u zavisnosti koji osećaj
ih više hrani
takva i ljubav ispadne.
Po meri svog krojača,
gotovo uvek ludačka sa ulaganjem
samo u jedan osećaj
jer mali broj ljudi zna
da je za pravu ljubav potrebno
od svega po malo.
Tuga je zdrava
kada čovek sedne i suoči se
sa svojim mislima, strahovima i sećanjima.
A bolesna je kada pokuša
da izbegne taj susret.
Tada često radi neke gluposti,
umesto da se isplače kao čovek.
I zbog straha da ga neko ne nazove piz*om,
postane idiot.
I večito te životne borbe.
Stali bi da vidimo nešto lepo,
a moramo da krenemo
jer nas zove
nešto što lepoti nije ni blizu.
Tada krenemo i shvatimo
da novac nema nikakvu vrednost
jer njime ne možemo da kupimo
ono što volimo.
Kapetan
Postoji jedno mesto
sa koga se vidi svaki naš trag
koji smo napravili koračajući prema sreći.
Postoji i sada kada sam ga video
ne mogu ti ga opisati
jer on živi za svakoga drugačije,
ali znam da zvuk naših koraka
nikada neće prestati da peva našu pesmu
uz koju ćemo jednog dana umreti
kao i svi kapetani potonulih lađa.
Tiho.
Poglavlje “Rode”: Zvezdani gaj
Po drugi put sam napuštao svoj voljeni grad i uopšte mi nije bilo prijatno. Svi iz mog života su bili tu, a ja sam bio potpuno usamljen sa likom Lili u glavi koji kao da je počeo da bledi. Sam sebi sam delovao kao da bledim. Nisam se pronalazio u svetu koji jedva da poznajem i taman kada sam pomislio da je to možda to, našao sam put, sve je nestalo kao prašina na vetru. Vratila se ona sramota iz detinjstva. Sramota što sam čovek.
Sramotu sam poznavao dugi niz godina, a upoznao sam je jedan dan ispred svoje kuće. Kao dete sam za čika Miluna raznosio mleko po kućama i za to dobijao napojnicu. Morao sam da radim kako bih pomogao Violeti. U to vreme na našoj kući su rode napravile gnezdo, a po narodnom verovanju one su donosile sreću i zato ih niko nije terao, pa nismo ni mi. Nije bilo mnogo roda u kraju, kako su ljudi govorili, izgleda da su ih samo najsrećniji dobili. Tada nisam pomislio da smo možda mi rodama bili nesreća, ali sada kada pogledam kao zrelija osoba, siguran sam da jesmo. Sve što čovek uradi za sebe, kako bi olakšao i poboljšao život, za prirodu je to još jedna u nizu povreda više. Čovek je destruktivan iz nepoznatog razloga. Želi da živi, a uništava ono što mu život daje.
Prolazili su dani i jednog dana jedna roda je uginula. Za mene je to bilo čudno. Pitao sam se: „Kako to iznenada?“. Za mene je bilo iznenada, jer nisam video ono što je druga roda gledala svakog dana, sata i minuta, dok sam ja radio nešto drugo.
Beživotno telo rode je ležalo u gnezdu u kom je svoj život završila pored druge, koja se nije odvajala od svog pokojnog partnera. Bilo mi je loše da gledam kako neki novi dani prolaze, a roda nikuda ne odlazi i ne živi svoj život. Pitao sam se zašto joj ne proradi životinjski nagon za preživljavanje. Zar je moguće da će i sebe ugasiti?
Da, moguće je. Roda je sebe ugasila i skončala je svoj život, tu, na nekoliko metara od mene. Čoveče, kakva ljubav! Umeće življenja! Tada sam bio tužan što je život takav prema onim najboljima i bio sam ljut danima što je ona odabrala da se preda i izgubi. Život. Svoj prokleti život. Posle ljutnje u meni su se javila mnoga pitanja na koje sam tražio odgovore. Često bi to bilo u večernjim časovima dok bih ostajao sam kod kuće. Što sam više razmišljao, to bi me bila sve veća sramota što ljudi nemaju takav odnos prema drugim ljudima; što su sebični i bezosećajni. U meni se tih noći rađao novi čovek, onaj koji me je distancirao od ljudi na neko vreme. Taj čovek se ugasio kada sam upoznao Lili i sada se ponovo rađa, ali ne u nevinom čoveku, već u prljavom koji beži na drugi kontinent, jer je sebičan kao i svi drugi.
Znam da rodina smrt nije bila predaja. Roda nije poražena, ona je porazila strah i zlo ovog sveta tako što nije umrla, već je živela za svoje ideale ma koliko da su oni trajali.
Sa druge strane, gledao sam ljude kako žele da žive što duže bez ikakvog smisla, bez ideja i ljubavi. Žele da postoje samo da bi drobili to malo hrane svojim zubima, popili po koju i bulaznili po ceo dan o stvarima koje nikada nisu ni videli, dok sve ono što vide oko njih propada.
Tajne Dunava: Knjiga plovi i posle četiri godine od izdavanja
Da li vam se ikada desilo da sanjate nešto, a posle toga vaši snovi postanu realnost? Ili jednostavno prođete nekom ulicom, osetite miris parfema koji vam se učini poznatim? To su pitanja koja svi barem jednom sebi postavimo. Neke stvari, ljude, dogadjaje nosimo duboko u svojoj podsvesti. Kada intezivno mislimo o nečemu, mi saljemo energetski zapis koji preduzima bio-polje oko nas i utiče na nase želje i snove. Sukobi izmedju snova i realnosti su veliki, ponekada nepobedivi. Ipak ako iskreno verujemo i nadamo se, može se ostvariti. Jedini problem je u tome što je mastarenje zastitnicki znak ljudi koji imaju dušu. To su uglavnom pisci, slikari, umetnici. Da bi razumeli knjigu “Tajne Dunava” potrebno je imati sve ovo gore navedeno. Jer u njoj postoji sukob izmedju realnosti i snova, ljubavi i mrznje,života i smrti. Čitajući, imate utisak da se nalazite izmedju dva sveta. Protkana velom misterije, jer postoje mnoga pitanja na koje odgovore dajete sami. I na kraju se zapitate: Da li sve one neostvarene ljubavi, izgubljeni snovi i potajna nadanja mogu biti ostvareni? Da li je granica izmedju dobra i zla, života i smrti,ljubavi i mržnje tako tanka? Ko ume dobro da čita izmedju redova, naći ce odgovore upravo u ovoj knjizi.
O romanu Tajne Dunava S. A.
Neka prijateljstva
Neka počnu još u detinjstvu kao moje, ono o kojem danas mislim, a neka se dogode kasnije kada ljudi spoznaju šta hoće.
Sedela je u trećoj klupu u srednjem redu. Gledala je pravo na tablu. Nosila je bele bermude uz telo i belu majicu na bretele. Zapazio sam njena ramena prvi put kao muškarac i gledao sam njenu kožu na drugačiji način koji nisam razumeo, ali mi se beskrajno svideo taj novi osećaj. Bila je obična sreda, a mi smo bili na času istorije.
Osam godina smo proveli zajedno u razredu, šta li je moglo za tih osam godina da promeni moj pogled koji je do tada video njenu kosu vezanu u rep, dva pramena i malo veći nos, koji je bio stvarno njen ukras, iako ga ona tako nije doživljavala. Meni je bio i više nego simpatičan.
Zašto sam se ja uvek gurao da budem blizu nje?
Njeno lice je bilo takvo da se nikada nije preterano radovalo, ali nije ni tugovalo. Šminku nije koristila. Retko kada bi neko mogao da ulovi njen osmeh, ali bar ja, kada bi ga uputila na kratko, krojio sam misli i sladio se željom da stvorim nešto što bi je predstavilo svetu onako kako sam je ja doživljavao. Recimo, knjiga bi bila savršena sa naslovom: Njen osmeh, moja plaža na moru.
Čas istorije je trajao duže nego onih običnih 45 minuta koliko je obično trajao. Pogled na njena otkrivena ramena usporio je vreme. Stvarno, nisam želeo ni da trepćem.
Obuzele su me neke pogane misli, do tada nikada viđene. Od one skromnosti da sam samo blizu njena dva pramena, mirisu kojim je zračila dok se motam oko nje, misli su se pretvorile u đavolje i tada sam poželeo da je vidim celu bez odeće.
Ceo čas sam je gledao i samo sam joj se jednom obratio dok je nastavnik predavao nešto o nekim ratovima. Bilo je glupo jer sam samo hteo da vidim kako se njene usne pomeraju, njene zube i vlažan jezik.
Razgovor je za mene bio jedno vođenje ljubavi u kojem sam izgleda uživao samo ja.
Posle tog časa, tog dana i te nedelje… Ona se smuvala sa mojim, tada, najboljim drugom iz drugog odeljenja sa kojim smo išli u istu smenu i sa kojim smo imali fizičko. Ne mogu da kažem, bio je šmeker. Valjda sam se zato i družio sa njim jer sam i ja želeo da budem kao on, a ne samo klasična beta koja sam bio.
Alfa je vođa čopora, lider zajednice. Beta je sledbenik alfe i sluša kako nikada ne bi postao omega. Omega nije član nijednog čopora. On je izbačeni samotnjak koga ni drugi čopori neće. Bez morala i budućnosti.
I da! Bio sam ljubomoran do koske i krivio sam sebe što joj prvi nisam prišao. Donekle sam se i opravdavao mišlju da ona nikada ne bi izabrala mene.
Mi smo nastavili da se družiimo i nakon tih osam godina škole. Krenule su neke nove škole. Svi smo se odvojili, da bismo se uveče spajali, pili pivo i pušili cigare.
Znate li da sam počeo da pušim samo da bi bio prihvatljiv društvu koje je nju okruživalo? Većinu tog društva nisam mogao da smislim. Bili su mi odvratni i ponekad sam sam sebi bio odvratan što to radim. Nekada su smicalice bile da se razbije nečiji prozor i pobegne. Baš ta je meni zapala. I znate kako ono ide: “Ajde pičko”, a devojčice gledaju. Ona je gledala.
Uzeo sam kamen sa zemlje, bacio ga u prvi prozor koji sam video i krenuo sam da trčim. Bilo mi je krivo. Nešto me je uvek stezalo u predelu stomaka, ali sam osećao da moram da budem deo čopora.
Godine su prolazile, mi smo postajali sve zreliji ljudi, a oni odvratni su se nekako očistili. Dosta njih je završilo u zatvoru. Ostali su samo kvalitetni ljudi u društvu, a ja sam nekako i dalje bio pored moje prijateljice. Znao sam da je volim. Ta ljubav je nekada možda i bila obostrana. Manifestovala se u kontriranju, ponekad u svemu što bi nas zadesilo u razgovoru ili mišljenju. Ne mogu da definišem ko je bio tvrdoglaviji.
Prošli smo dosta putovanja, napravili mnogo zajedničkih slika, delili sobu, pa čak i krevet u kome smo spavali. Bio sam neverovatno srećan što je tako nemam a imam u životu. I kada sam rešio da progovorim o svemu što osećam i da jok pokažem način na koji je vidim, ona se zaljubila i ja sam sa njom delio misli kako i šta, potpuno obustavivši prvobitni plan. Kada je njen plan uspeo i dalje sam je viđao, ali ređe, da je na kraju više ne bi video. Ona je nestala u nekom svom životu, verovatno srećna, a ja sam ostao sa mišlju neka prijateljstva.
Neka prijateljstva nestanu tiho, a mnogo bi se galamilo o njima. Ostane mnogo neizgovorenih reči, sećanja na trenutke i pitanja šta bi bilo kada bi bilo. Ali ono što najviše boli je tiha misao u glavi: “Eh, neka prijateljstva”.
Više o mojim romanima na: KLIKNITE ZA VIŠE
Moja dela možete da poručite putem mog sajta za 2 minuta: OVDE!
Bili smo klinci te 1999.
Nisam imao pojma šta se to događa, ali se vrlo dobro sećam reči svoje majke, koja mi je baš na dan kada je bombardovanje počelo, rekla da odmah posle škole dođem kući i da se ne zadržavam sa drugarima napolju, kao što sam to obično radio kod velikog sata u Mirijevu, koji je za nas bio Big Ben.
(Plato na kome smo se igrali i maštali. Na stubove sata bismo obično odložili rančeve.)
Tog dana, 24. marta, bio sam popodnevna smena i časovi su nam se završili nešto ranije. Iz škole smo svi izašli drugačiji, izgleda da smo svi dobili iste instrukcije od roditelja. Bilo je kratkih pozdrava, ali smo uglavnom svi krenuli svojim kućama. Kako niko nije išao u mom pravcu, sam sam se popeo uz čuveno brdo kako bih skratio put do kuće od škole Despot Stefan Lazarević i preko terase na kojoj je u zgradi bila prodavnica “Jabuka” došao do parka ispred svog ulaza. U Jabuci smo kupovali sve ono što je bilo potrebno da se zezamo kako treba; gazirane sokove u staklenoj flaši koje smo uvek pili ispred jer su boce bile povratne, a mi nikada nismo imali zamenske ambalaže; nikada nismo platili kauciju.
Park je bio prelep sa puno ljudi pred prolećni sumrak. Inače, bilo je divno odrasti u takvom parku sa jednim košem na kome se uvek neko igrao. Stariji su na košarkaškom terenu nacrtalii sve junake iz filma sa Majkl Džordanom, Spejs Džem, na koji smo se maksimalno ložili. Duško Dugouško, Tasmaniski Đavo, Prica Trkačica i svi mi koji smo sanjali da ćemo biti junaci nekih svojih priča. Borili smo se sa loptom u rukama protiv nemaštine, restrikcije struje i mnogih drugih nedaća tog vremena.
Negde na sredini parka i nekoliko metara do ulaza, pomislio sam kako nešto nije u redu, okrenuo sam se i još jednom pogledao sumrak koji se manifestovao zlatnim bojama na nebu. Zakoračio sam i oglasile su se sirene za uzbunu u intonacijama vazdušne opasnosti. Tada to nisam znao, ali iz svih filmova koje sam pogledao, znao sam da nije dobro i da treba da požurim prema ulazu. Potrčao sam i u trku video mnogo uspaničenih ljudi. Dok sam došao do ulaza, park je uveliko bio prazan.
Moji su kod kuće, možda malo i u panici, razmišljali šta da radimo i da li da odemo do skloništa. Kako naša zgrada nije imala sklonište, mi smo pripadali nekom drugom ulazu koje je posedovalo sklonište. Ja sam na brzaka sklonio svoje stvari u deo sa ključem i zaključao ih, misleći da će tu biti bezbedne ako neko ipak uđe u naš stan, i krenuo sa porodicom u sklonište koje je bilo u zgradi prekoputa naše. Tamo nas je predsednik zgrade, koji je nekako bio zadužen za očuvanje kakvog takvog reda i mira, uputio na neko drugo, nepostojeće mesto uz tvrdnje da mi ne pripadamo tu i da smo trebali pre da se raspitamo.
Pre?! Kao da smo baš bili spremni za rat.
(Nekoliko godina kasnije saznao sam da je to sklonište bilo rezervisano i za ulaz u kome sam ja stanovao. O tome se tek danas uopšte ne vodi računa. Postojeća skloništa se ne održavaju, a nove zgrade se dižu bez naznake da bi ikada mogao izbiti rat.)
(Ono otprilike izgleda ovako. Poseduje sobu za ventilaciju i kroz ove hodnike se dolazi do dvospratnih kreveta. Puno armiranog betona oko vas i vrata od nekog mnogo jakog materijala.)
Već pola sata je na snazi važila vazdušna opasnost, a mi smo se nalazili na sred ulice u pokretu ka ulazu i našem podrumu. Dole smo zatekli većinu naših komšija sa decom tako da sam imao društvo tokom cele noći. Imali smo radio koji je prenosio vesti i molitvu da ne udari baš u našu zgradu, jer iz podruma nikada ne bismo izašli živi.
Samo pet večeri smo proveli u skloništu, a ostalo vreme smo se navikli i boravili kući uz televizor i kablovsku; CNN je uvek javljao koje su mete gađane i kakve će se operacije voditi.
Kako je vreme odmicalo, tako je i strah nestajao. Mi, klinci iz Mirijeva, kuražili smo se tokom dana; gradili smo kolibu, igrali fudbal i navijali za naše junake. Srećom u to vreme je Zelenilo Beograd kresalo grane sa drveća, pa je i izgradnja kolibe bila lakša.
Nijednog trenutka nismo osudili našu državu, već smo svi kao jedan bili zajedno. Pravili smo naše mini baze, svuda isticali srpsku i jugoslovensku zastavu, a palili smo američku. Javilo se jednistvo, ne samo među nama klincima, već u kod starijih, kakvo nisam mogao da opišem. Kasnije mi je mnogo nedostajao taj osećaj koji je vremenom počeo da bledi. Mir nas je rastavljao. Koliko god čudno da zvuči. Mir nas je rastavljao.
Izdvojiću i par momenata koji su mi život promenili zauvek:
- U vreme agresije nismo imali ništa drugo da radimo pa smo se družili sve vreme. Tako sam sa starijim drugarom iz ulaza koji je uveliko imao OTO u osnovnoj školi, pa je samim tim imao i šper ploču i testericu, pravio kućice, skrovište za Nindža kornjače. Baš u trenutkukada smo pravili skrovište za naše zelene heroje u vazduhu je vladala tišina; neobična tišina koja nije nosila ni nikakav miris. Iz ruke mi je ispala jedna drvena kocka i kako je dotakla pločice terase, tako je negde nešto eksplodiralo, prozori su zavibrirali, a mi smo od straha zalegli. Ne znam da li je prošao ceo minut, ali odmah nakon se oglasila i sirena za vazdušnu opasnost. Tada sam shvatio da nisam siguran ni onda kada sam mislio da jesam. Rat je pisao sam neka svoja pravila.
- Iako se sirena za vazdušnu opasnost oglasila, mi smo nastavili da igramo čuvenu igru 10,9. Trčali smo kao da se ništa ne dešava i da je sve mirno. Možda smo u tom periodu i oguglali na sva događanja, rakete koje smo viđali sa prozora, pucanje našeg PVO sistema koji je na mene ostavio najlepši utisak. Magično je šarao nebom i ja sam verovao da sam siguran dokle god je on tu, a bio je na mirijevskoj koti, tri, četiri kilometara od mene. Ali, ovo do sada nismo videli. Pravu avionsku borbu koja se odvijala iznad nas. Da budem iskren, nismo mi tu mnogo mogli da vidimo. Nešto je letelo, a onda je stravična eksplozija koja nas je bacila na zemlju nastupila i mi smo u panici otrčali svako svojoj kući. To je bio najrazorniji zvuk koji sam čuo za sve vreme bombardovanja. Kasnije, kada se rat i završio, često bi me posećivao u mojim noćnim morama.
P. S. Iskreno sam se isplakao dok sam pisao ovaj tekst, a najviše za duhom najlepšeg perioda kada smo svi bili drugačiji ljudi, oni koji veruju u jedinstvo i nikada se ne predaju.
Prošlo je 20 godina…
Više o mojim romanima na: KLIKNITE ZA VIŠE
Moja dela možete da poručite putem mog sajta za 2 minuta: OVDE!
Pisac
Pisac…
On ti je, draga,
čovek koji dugo živi.
A živi da bi sve mogao videti.
Čak i onda kada je sve viđeno,
rodi se nešto samo da ga ispomera
levo, desno,
taman dok ne tresne na zemlju.
Kada tresne,
život se postara da dobro oseti bol,
jer on sve mora dobro osetiti.
Život tako šeta pisca,
levo, desno,
dokle god ne nauči da se nosi sa bolom.
Pisac…
On ti je, draga,
čovek koji je iznad drugih ljudi.
Nikada ne može da izgubi,
i kada izgubi
od gubitka stvara,
a onda ga život ponovo prošeta,
levo, desno,
dok jako ne zaboli.
Ponovo…
Pisac…
On ti, draga,
može i život prevariti.
Tako da sve što je teško postane lako.
Znam, draga, primamljivo ti je.
Pitaš se kako da prevariš život?
I uvek ćeš se pitati,
jer ti nisi luda
i nikada ne bi htela to da budeš;
da kisneš;
da lažeš;
da voliš onda kada nema smisla
i da se raduješ smrti,
kao što to pisac ume.