Moj zamak

Kada si otišla, svima koji su me na ulici videli izgledalo je kao da sam seo na trotoar i počeo da plačem. Ali nije bilo tako…

Znao sam da si otišla jer sam ti već jednom rekao da ako drugi put odeš kao i prvi put znaću da ćeš se vratiti. Ovaj put nije bilo kao tada kada si se pravila da si srećna i ponašala kao da te je za sve briga. Tu laž sam osetio. Emocije ne umru odmah, već polako umiru dok usput pričaju neku priču koju ili slušaš ili se trudiš da je ne čuješ. Neverovatno kako ta priča potpuno potisne sve one negativne osobine a istakne one najbolje koje čovek poseduje. Čak ih možda i pojača do te mere da ne možeš da odeš. A ako se ipak odlučiš za odlazak, tada zaista ličiš na čoveka koga život napušta.

Ti si taj dan mahala životu koji je odlazio. Video sam i znao da se nećeš vratiti jer su emocije počele da umiru i to te je bolelo. Video sam kako ti život nestaje iz očiju.

Nisam te opsovao nijednom, đubre jedno malo, a trebo sam. I nisam ja samo seo na trotoar, draga moja, kako su svi videli. U glavi je sve to na bajku podsećalo i to niko nije mogao da vidi, niko sem mene.

Seo sam na svog belog konja u oklopu koji sam nosio da se zaštitim od drugih ljudi i zaputio se ka svom zamku. Moje srce je bilo zamak. Jahao sam satima kroz razne predele prirode. Nijedan nije bio ružan, jedino sam se ja tako osećao sa gorčinom u svojim ustima.

Usta su mi bila suva a ja nisam imao vode jer sam navikao da mi je ti tvojim usnama daješ. Ti si bila ta planinska bistra reka iz koje sam pio i osvežavao se.

U zamak sam ušao kroz razvaljenu kapiju da bi ugledao puno mrtvih saboraca koji su do poslednjeg daha pokušali da sačuvaju zamak. Dve kule sa strane su bile porušene i neke kuće su gorele. U štali nije bilo više konja. Oni koji su uspeli da se spasu. Pobegli su ko zna gde, a ne bih se začudio ni kada bi mi neko rekao da su otišli na ono naše mesto gde smo se krišom sastajali ti i ja. Oni imaju njuh za dobre stvari.

Ostao sam sam, okružen ruševinama koje si ti napravila, a sa mnom si ovaj zamak kamen po kamen dizala. Znam, greška je bila u meni što sam verovao da kreator nikada ne može da poruši svoje delo. Zaneo sam se na trenutak i pomislio da čovek ne može da umre. Ali sve oko nas umire, pa i mi sami. Zašto bi se naša ljubav razlikovala?

Obrisao sam svoje suze i ustao sa betona. Krenuo sam ka mom zamku. Ako nisam mogao da ga vodim sa tobom, izgradiću ga ponovo. Nekome će se već svideti.

Jedan komentar na “Moj zamak”

  1. Iskreno, snazno, mocno.
    Ponekad razmisljam o tome koliko malo ljudi poznajem koji su spremni da se prosetaju do skrovitog mesta u sebi i priznaju sebi da ih nesto boli. Koliko cesto kazemo nema veze i sve je u redu ili to je tvoje pravo… a koliko nas ustvari nesto boli. Razmisljam koliko i kada se salimo sa nekim to ne znamo koliko boli onog drugog coveka. I koliko boli tek kada covek osvesti da je bila sala! U nasem kulturoloskom aspektu nije dopustivo da budemo tuzni i da to pokazemo. A ponekad nas necije i sale zabole i shvatimo koliko nam je u stvari ta osoba vazna… jer nas boli njena sala pa cak i ona dobronamerna. Kao i kada cujete prve taktove neke pesme a u stomaku pocne da dobuje i da se nesto desava … jer vas podseca na nekoga…to nikada ne znaci da vas ta osoba ne intetesuje…bas suprotno kada se tako lako probudi transfer razmisljam koliko imamo nesvesnog u sebi i koliko smo spremni da se predamo emocijama.

Odgovori na Ivana Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana.