Bili smo klinci te 1999.

Nisam imao pojma šta se to događa, ali se vrlo dobro sećam reči svoje majke, koja mi je baš na dan kada je bombardovanje počelo, rekla da odmah posle škole dođem kući i da se ne zadržavam sa drugarima napolju, kao što sam to obično radio kod velikog sata u Mirijevu, koji je za nas bio Big Ben.

(Plato na kome smo se igrali i maštali. Na stubove sata bismo obično odložili rančeve.)

Tog dana, 24. marta, bio sam popodnevna smena i časovi su nam se završili nešto ranije. Iz škole smo svi izašli drugačiji, izgleda da smo svi dobili iste instrukcije od roditelja. Bilo je kratkih pozdrava, ali smo uglavnom svi krenuli svojim kućama. Kako niko nije išao u mom pravcu, sam sam se popeo uz čuveno brdo kako bih skratio put do kuće od škole Despot Stefan Lazarević i preko terase na kojoj je u zgradi bila prodavnica “Jabuka” došao do parka ispred svog ulaza. U Jabuci smo kupovali sve ono što je bilo potrebno da se zezamo kako treba; gazirane sokove u staklenoj flaši koje smo uvek pili ispred jer su boce bile povratne, a mi nikada nismo imali zamenske ambalaže; nikada nismo platili kauciju.

Park je bio prelep sa puno ljudi pred prolećni sumrak. Inače, bilo je divno odrasti u takvom parku sa jednim košem na kome se uvek neko igrao. Stariji su na košarkaškom terenu nacrtalii sve junake iz filma sa Majkl Džordanom, Spejs Džem, na koji smo se maksimalno ložili. Duško Dugouško, Tasmaniski Đavo, Prica Trkačica i svi mi koji smo sanjali da ćemo biti junaci nekih svojih priča. Borili smo se sa loptom u rukama protiv nemaštine, restrikcije struje i mnogih drugih nedaća tog vremena.

Negde na sredini parka i nekoliko metara do ulaza, pomislio sam kako nešto nije u redu, okrenuo sam se i još jednom pogledao sumrak koji se manifestovao zlatnim bojama na nebu. Zakoračio sam i oglasile su se sirene za uzbunu u intonacijama vazdušne opasnosti. Tada to nisam znao, ali iz svih filmova koje sam pogledao, znao sam da nije dobro i da treba da požurim prema ulazu. Potrčao sam i u trku video mnogo uspaničenih ljudi. Dok sam došao do ulaza, park je uveliko bio prazan.

Moji su kod kuće, možda malo i u panici, razmišljali šta da radimo i da li da odemo do skloništa. Kako naša zgrada nije imala sklonište, mi smo pripadali nekom drugom ulazu koje je posedovalo sklonište. Ja sam na brzaka sklonio svoje stvari u deo sa ključem i zaključao ih, misleći da će tu biti bezbedne ako neko ipak uđe u naš stan, i krenuo sa porodicom u sklonište koje je bilo u zgradi prekoputa naše. Tamo nas je predsednik zgrade, koji je nekako bio zadužen za očuvanje kakvog takvog reda i mira, uputio na neko drugo, nepostojeće mesto uz tvrdnje da mi ne pripadamo tu i da smo trebali pre da se raspitamo.

Pre?! Kao da smo baš bili spremni za rat.

(Nekoliko godina kasnije saznao sam da je to sklonište bilo rezervisano i za ulaz u kome sam ja stanovao. O tome se tek danas uopšte ne vodi računa. Postojeća skloništa se ne održavaju, a nove zgrade se dižu bez naznake da bi ikada mogao izbiti rat.)

(Ono otprilike izgleda ovako. Poseduje sobu za ventilaciju i kroz ove hodnike se dolazi do dvospratnih kreveta. Puno armiranog betona oko vas i vrata od nekog mnogo jakog materijala.)

Već pola sata je na snazi važila vazdušna opasnost, a mi smo se nalazili na sred ulice u pokretu ka ulazu i našem podrumu. Dole smo zatekli većinu naših komšija sa decom tako da sam imao društvo tokom cele noći. Imali smo radio koji je prenosio vesti i molitvu da ne udari baš u našu zgradu, jer iz podruma nikada ne bismo izašli živi.

Samo pet večeri smo proveli u skloništu, a ostalo vreme smo se navikli i boravili kući uz televizor i kablovsku; CNN je uvek javljao koje su mete gađane i kakve će se operacije voditi.

Kako je vreme odmicalo, tako je i strah nestajao. Mi, klinci iz Mirijeva, kuražili smo se tokom dana; gradili smo kolibu, igrali fudbal i navijali za naše junake. Srećom u to vreme je Zelenilo Beograd kresalo grane sa drveća, pa je i izgradnja kolibe bila lakša.

Nijednog trenutka nismo osudili našu državu, već smo svi kao jedan bili zajedno. Pravili smo naše mini baze, svuda isticali srpsku i jugoslovensku zastavu, a palili smo američku. Javilo se jednistvo, ne samo među nama klincima, već u kod starijih, kakvo nisam mogao da opišem. Kasnije mi je mnogo nedostajao taj osećaj koji je vremenom počeo da bledi. Mir nas je rastavljao. Koliko god čudno da zvuči. Mir nas je rastavljao.

Izdvojiću i par momenata koji su mi život promenili zauvek:

  1. U vreme agresije nismo imali ništa drugo da radimo pa smo se družili sve vreme. Tako sam sa starijim drugarom iz ulaza koji je uveliko imao OTO u osnovnoj školi, pa je samim tim imao i šper ploču i testericu, pravio kućice, skrovište za Nindža kornjače. Baš u trenutkukada smo pravili skrovište za naše zelene heroje u vazduhu je vladala tišina; neobična tišina koja nije nosila ni nikakav miris. Iz ruke mi je ispala jedna drvena kocka i kako je dotakla pločice terase, tako je negde nešto eksplodiralo, prozori su zavibrirali, a mi smo od straha zalegli. Ne znam da li je prošao ceo minut, ali odmah nakon se oglasila i sirena za vazdušnu opasnost. Tada sam shvatio da nisam siguran ni onda kada sam mislio da jesam. Rat je pisao sam neka svoja pravila.
  2. Iako se sirena za vazdušnu opasnost oglasila, mi smo nastavili da igramo čuvenu igru 10,9. Trčali smo kao da se ništa ne dešava i da je sve mirno. Možda smo u tom periodu i oguglali na sva događanja, rakete koje smo viđali sa prozora, pucanje našeg PVO sistema koji je na mene ostavio najlepši utisak. Magično je šarao nebom i ja sam verovao da sam siguran dokle god je on tu, a bio je na mirijevskoj koti, tri, četiri kilometara od mene. Ali, ovo do sada nismo videli. Pravu avionsku borbu koja se odvijala iznad nas. Da budem iskren, nismo mi tu mnogo mogli da vidimo. Nešto je letelo, a onda je stravična eksplozija koja nas je bacila na zemlju nastupila i mi smo u panici otrčali svako svojoj kući. To je bio najrazorniji zvuk koji sam čuo za sve vreme bombardovanja. Kasnije, kada se rat i završio, često bi me posećivao u mojim noćnim morama.

P. S. Iskreno sam se isplakao dok sam pisao ovaj tekst, a najviše za duhom najlepšeg perioda kada smo svi bili drugačiji ljudi, oni koji veruju u jedinstvo i nikada se ne predaju.

Prošlo je 20 godina…


Više o mojim romanima na: KLIKNITE ZA VIŠE

Moja dela možete da poručite putem mog sajta za 2 minuta: OVDE!

2 komentara na “Bili smo klinci te 1999.”

  1. Sa koliko emocija napisan tekst. Sa koliko tuge sto nismo bolji ljudi i prema drugima ali i prema sebi.
    I sa koliko ljubavi prema covecanstvu i ljudskoj dobroti. Malo je da kazem da se u tekstu javlja empatija pre bih rekla iz empatije izlazi čojstvo.
    Divan tekst.

Odgovori na Ivana Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana.