
Nije grad mesto u kome, u ljubavi možete uživati, jer oduzeće vam je, ako ne prvi, onda, drugi ćošak njegove sive i depresivne ulice. Grad je tamnica umno slepih i emotivno praznih bića. Grad je moje rodno mesto iz kojeg nikada nisam uspeo pobeći, a siguran sam da ni vi nikada nećete uspeti. On ima toliko visoke zidove, da i kada biste zamislili nešto izvan njih, on bi se potrudio da ih poveća taman toliko, koliko vama nedostaje da odustanete od želje za slobodom i lepotom. Ali, ne krivite sebe, jer svi kolektivno smo krivi za to užasno stanje njegovih ulica.
* * *
Šetao sam, kao što i vi šetate prazne glave i konstantno u strahu od svakog narednog koraka. Šetao sam plašeći se budućnosti, plašeći se samoće čiji prijatelj sam uveliko bio i voleo sam jednu osobu koja je mogla jednim potezom svoje nežne ruke da ukloni sve ovo što je činilo moje slabosti. Mogla je, a da li je želela? I ona je isto tako šetala u strahu, samo nisam siguran da li bih i ja mogao isto tako ukloniti njene strahove ili je taj ključ bio u ruci nekog drugog. Zato, možda, i nismo delili sate kao par, zato je ona i dalje hodala u strahu.
Uvek su me proganjale misli: “A šta ako je zauvek izgubim?”. Patio sam od toga jer sam živeo u gradu koji, ne samo da je gubio ljude, namerno navodeći ih prema rupama iz kojih niko nije mogao izaći, već su i ljudi olako puštali druge da idu prema istim rupama pod izgovorom: “Koga nema, bez njega se može!”. A, ja sam imao sasvim drugačije mišljenje. Verovao sam da takvi ljudi beže od sopstvenog bića, pretrpani pitanjima: “A, šta ako ovo, a šta ako ono?”. Iako sam isto pitanje u svojim mislima čuo milion puta dnevno, ignorisao sam ga i nikada nisam dozvolio da nekome prstom pokažem put prema strašnim i surovim rupama, a naročito, ne njoj, pored koje sam uz sve probleme u destruktivnom okruženju želeo da provedem ovaj besplatno dat život. Valjda sam zato i bio nesrećan. Bio sam ofarban u crno-belom gradu.
Sve što znam je da vam niko nikada ne može objasniti ono što osećate, niti vam iko može reći šta je to i kako je nastalo u vašem telu, koje svakodnevno pati za slobodom. Znam, kada se u ogledalu pojavi vaše lice, lice odraslog čoveka, vi počinjete da patite iz nepoznatog razloga i u trenutku kažete sebi, kao što sam ja rekao, da ste samo nesvestan čovek koji je izgubljen u svojim lažima. Isto znam, da je i mržnja bolja od ravnodušnosti, jer je i ona još jedan od osećaja u vašem telu koji vas čini emotivnim bićem, koji vas čini živim i zbog kojeg ćete uraditi neverovatne stvari, ali nikada nećete pokazati prstom prema rupama iz kojih nema izlaza. To može uraditi samo ravnodušan čovek i zato budite srećni što patite, lažete i volite one koji su vas otpisali.
Možda sam ja samo još jedan ludak u ovom gradu, na njegovim ulicama koji šeta u krug bez šanse da ostvari svoje snove, ali samo lud čovek zna koliko je svet ograničen vremenom, datumima, mesecima i godinama, koliko su ljudi krivi što večnost nikada nije posetila njihovo srce, kada na samom početku naprave grešku i u njemu nesvesno stvore kraj, obeležavajući trenutak nekakvim ciframa, dajući mu nepostojeći značaj, želeći mu na početku – kraj. Zato nikada nemojte robovati vremenom. Ljubav ne poznaje početak i nema kraj.
Godinama se sve ponavlja zbog jedne reči: “volim te”. Godinama ljudi žive u rupama grada.
“Živi!”, rekao sam pred punim šetalištem u centru grada, citirajući nešto što je pisalo u nekoj od mnogobrojnih knjiga koja je stajala negde na prašnjavoj polici i nakon što me niko nije ni primetio, nastavio sam da koračam njegovim ulicama.
Svaka cast
Nastavi uvek budi to sto jesi,ne odustaj …sta da ti kazem osim nemam srece..
uvek cu sanjati i voleti….