Tvoje telo mi je reklo
hiljade reči tog dana,
iako mi se nisi obratila.
Tvoje oči su bile nasmejane
svaki put kada bi nam se pogledi sreli.
Tvoje grudi su bile neodoljive,
a leđa gola.
Nisam imao reči
kojima bih mogao da te opišem.
Imao sam vizije
mojih usana na tvojim leđima;
mojih ruku na tvojim grudima.
I, potpuno hipnotisan njima,
poželeo sam te.
Proklet čovek sa prokletim željama.
U sebi sam se ponadao
da si možda i ti kao i ja
željna ljubavi,
pa da u ovoj noći
kao dva smrtnika oživimo
najlepše poglede
i možda na tren osetimo
kako je to živeti večno;
živeti u svetu
koji smo sami stvorili.
Ali surova je realnost.
Dođe niotkuda,
pokuca na vrata uma
i dostavi mi ono najgore:
da smo prolazni
i da sve ima kraj.
Naša ljubav,
moja želja…
Ti i ja.
Tada se dogodi nešto suprotno
od onoga što bi čovek pomislio.
Moja želja postaje još veća,
a ti u njoj najveća
jer umreti, a nemati te
veći je poraz od same smrti
i mraka koji ona nosi.
Znam da i kada sve potamni,
tvoje ime biće mi svetlo
koje vodi.
Um je jedno,
a srce govori nešto drugo
i daje nadu onda kada je sve
beznačajno.