Niko

Draga moja,
ja sam čovek čije prezime
ne nosiš,
čiju decu nemaš.

Draga moja,
imaš pečat na usnama
koji sam ostavio,
sećanje i ljubav.

Draga moja,
sve sutra može nestati
i ja te mogu izgubiti.

I uprkos velikom riziku,
ja sam onaj niko
u očima sveta
koji te voli ludo
i onda kada ništa
zagarantovano nije.

Draga moja,
plod naše ljubavi je mašta,
svet koji ne postoji;
ti i ja u travi
mazimo se goli.

Nisi moja,
ali ja te volim!

Plamen kosmosa

Ima tih žena
u kojima gori
plamen kosmosa.
One su odabrane
da samo nekim muškarcima
otkriju toplotu
u danima kada se čovečanstvo hladi.
Shvatio sam to gledajući
u ženu kojoj koža gori.

Pogledala me je
očima sjaja punog meseca.
Bila je sve što sam želeo
da vidim u jednoj ženi.
Ljudilo i mir.

Rekla je da nema budućnosti
u našem susretu
dok je iz osmeha sevala munja
koja me je brzo progutala.

Zaključala je vrata svoje duše
i pre nego što sam mogao da izađem.
Rekavši krišom da sam njen
i ničiji.

U potpunom mraku
javio se glas
njene duše
ili sam samo umislio.
Rekao je:
“Ima tih žena
u kojima gori
plamen kosmosa”.

Beznačajno

Tvoje telo mi je reklo
hiljade reči tog dana,
iako mi se nisi obratila.

Tvoje oči su bile nasmejane
svaki put kada bi nam se pogledi sreli.
Tvoje grudi su bile neodoljive,
a leđa gola.

Nisam imao reči
kojima bih mogao da te opišem.
Imao sam vizije
mojih usana na tvojim leđima;
mojih ruku na tvojim grudima.
I, potpuno hipnotisan njima,
poželeo sam te.

Proklet čovek sa prokletim željama.

U sebi sam se ponadao
da si možda i ti kao i ja
željna ljubavi,
pa da u ovoj noći
kao dva smrtnika oživimo
najlepše poglede
i možda na tren osetimo
kako je to živeti večno;
živeti u svetu
koji smo sami stvorili.

Ali surova je realnost.
Dođe niotkuda,
pokuca na vrata uma
i dostavi mi ono najgore:
da smo prolazni
i da sve ima kraj.
Naša ljubav,
moja želja…
Ti i ja.

Tada se dogodi nešto suprotno
od onoga što bi čovek pomislio.
Moja želja postaje još veća,
a ti u njoj najveća
jer umreti, a nemati te
veći je poraz od same smrti
i mraka koji ona nosi.

Znam da i kada sve potamni,
tvoje ime biće mi svetlo
koje vodi.
Um je jedno,
a srce govori nešto drugo
i daje nadu onda kada je sve
beznačajno.

Sanjam

Sanjam kako svlačim tvoje čarapice,
milujem ti stopala
dok se ti smeškaš i povijas
jednu po jednu nogu u kolenu
dok se kažiprstom diraš po usnama.

Sanjam kako moje ruke miluju tvoje butine;
kako idu sve više i više do tvojih gaćica
i polako ih svlače do tvojih članaka.
Sanjam miris tvog tela koji se širi;
tvoje pozive na sve one lepe stvari
što ljudi rade.
Sanjam…

Sanjam tvoje usne koje mi govore
šta sve žele i večito sanjam i čeznem,
opčinjen tobom jedino moje.
U ovom svetu trnja i vina
ti si jedino svetlo na kraju tunela.
Jer u moru lažnih žena
ti si jedina prava,
moja najlepša Ivana.

Moj si greh

Na kraju dana
oči mi se ne sklapaju
kao svima.
Misli me proganjaju.
Ti si u njima.

Na kraju dana
moj si greh koji volim,
moje prokletstvo
i moja otvorena rana.
Savršena moja Dijana.

U tihoj noći
nadam se da će tvoj glas doći
da me uspava,
da mi prepriča najlepše snove
i kaže kako je to kada se dvoje vole.

Stiskam zube.
Oči na silu žmure.
Pitam se gde su nestale
sve one tvoje izmišljene boje?
Ja sam rob lepote kose tvoje.

Crna je kao ova noć
kojoj samo što nisam priznao
da si moja najveća želja
i ljubav bez kraja oko svih planeta.
Želim te dok je na nebu kiša zvezda.

Svakoj zvezdi tvoje ime kažem.
Dijana.
Da te volim ja moram da ti kažem,
jer moje srce još nije spoznalo ovakvo iskušenje.

Bez tebe se sve oko mene raspada,
a ja sam živ
i sve gledam
okružen ruševinama.
Zar je greh voleti?

Beskraj

Spuštam svoj pogled grešnika
i molim se za ženu
koje više nema
u mom prisustvu
Ona sada živi samo
u mojim sećanjima.

Molim se i u molitvama shvatam
sebičnost svoju
da bude samo moja
bez stida i predrasuda.
A takve molitve samo đavo voli.

Zaustavljam korak,
prestajem da se molim
i počinjem plakati
za svim beskrajem koji mi je pokazala
u svetu koji samo za ograničenja zna.

Volim te,
a ne bih smeo.
Želim te,
a ne bih smeo.
Smem još samo plakati
dok i to ne postane sećanje
koje ću prokleto da volim.

Trenutak

Sve je tako nestvarno
kada mislim na tebe.
Zamišljam da te grlim
i da ti šapućem ove reči
koje su moja jedina uteha
u noćima bez sna.

Najbolje što imam
dao bih tebi
samo da budeš srećna
jer tada tvoje srce
ispušta najlepše vibracije
koje i mene čine srećnim.

Ponekad bih od tebe pobegao
ali nemam gde.
Tvoja duša je našla utočište
u mom srcu
i tu živi
a tek ponekad odrema
čisto dok te se ponovo ne uželim.

Svaki beg je uzaludan.
Probao sam
pa se uvek ka tebi zatrčim
da ugrabim živu i opipljivu sreću.
I možda nemam sve ono što Bog zapoveda,
ali imam jedan trenutak tebe
kakvu te niko na svetu nema,
a taj trenutak
više od svog zlata je vredan.

Udahnem duboko
i zamislim se:
“Da su stvari idealnije
možda ni nas
ovako grešnih ne bi bilo.
Možda je baš ovo naš trenutak,
splet hiljade čudnih okolnosti
kada te na trenutke imam
i ti imaš mene”.

Udahnem.
Osetim čudnu struju
i počnem golu da te želim.

Zlotvor

Zlotvor u mojoj duši
ne da mi mira.
Potpaljuje vatru tamo gde je nema
i priča mi priče kojih se plašim,
jer on je taj koji zna
sve moje strahove i želje.

Zlotvor u mojoj duši zna
da svako ima svog zlotvora
i najpre, kada se čovek upozna sa čovekom,
zlotvori se prvo upoznaju
i dogovore kako će odvijati igra.

Iza kulisa mi smo lutke koje skaču,
nešto rade,
nešto govore,
igraju igru koju zlotvori žele.
Nekada tužnu, a nekada srećnu.
To je na zlotvoru da izabere.

Samo ponekad,
kada se zlotvori posvađaju
u ljudima oživi ljubav
koja je kratkog daha
i koja je njihov najzanimljiviji deo igre.
Ljudi se zavole.
Zlotvori zaćute.

Zlotvor u mojoj duši mi ne da mira.
Potpaljuje vatru.
Kaže mi da ti kažem:
“Volim te”
A ja na to dodam:
“Najviše na svetu”.

Snovi

Ne smem da kažem
ovom prokletom svetu
da je bio dovoljan
samo jedan dan
da poludim
i kažem sebi:
“Ja ovu ženu volim”.

Ne smem da kažem
jer će učiniti sve
da mi uništi snove.
Ljubav na prvi pogled
u njegovim okvirima
ne postoji
pa se pitam:
“Da li uopšte i postoji?”.

Odgovor ne znam,
ali siguran sam
da ne zna ni on
koliko je teško
zaspati u ovoj kišnoj noći
u kojoj je svaka kapljica
prozor ka tvojim očima
u kojima se vidi duša
kako pleše
i na ples poziva.

Ja nemam druge snove,
ne spavam.
Ja na javi sanjam
dok gledam tvoje pokrete
i zamišljam
da su usne
koje on ljubi – ljubile mene,
da su grudi
pored kojih on spava
uspavljivale mene.

Želja

Njena mala stopala
miluju asfalt
dok nežno hoda
okružena prazninom grada
koji i ne ume da primeti
detalje koji nekome život znače.
Jer u ovom gradu
više nema mudrih reči.
Mudrost odavno spava.

Oči se sklanjaju od sunca
u daljine gde nema ljudi,
sa željom da vide ljubav
o kojoj svi pričaju,
iskrivljeno i čudnim tonom.

Ona je sama u moru praznih glava
sa kesama u rukama
koje domu nose
i sve i ništa.
Ona dušom traži put,
ali svi putevi
samo do pakla vode.

Ona hoda i ne zna
da je moja najdraža
samo još u željama
i ponekom snu
koji slučajno naiđe,
kao nagrada života
da je vidim kako igra
i peva pesme
koje su bliske srcu mom.

Na svetu ima puno žena,
ali nijedna nije kao moja želja,
kao Bojana.