Problem Srbije nije u nedostacima, već u višku – budala!

fb_img_14738832437814348

Nije sve ovo što se događa ispred nas krivica naših nedostataka, već viška budala. Nedostatke ima svako, ali ne pušta svako Zmaja od Šipova na televizijski program u udarnim terminima i ne puni novinske članke sa njegovim izjavama. Nije samo on problem, problem su i mnogi drugi. Diže se rejting nekim totalnim anonimusima kojima je to bolje da ostanu jer je zaista sramota da za pojedine cela Srbija mora da zna koliko su kreteni od nula do bilo koji učesnik Parova.

Ovakvim ponašanjem medija niko više neće imati volju da piše, svira, slika ili da radi bilo šta drugo što je kreativno. Većina će poželeti da bude kreten sa televizije kao i ova većina koja se skida do gole kože da bi se o njima pisalo.

Da vas pitam, koliko je jadno izbaciti članak da je Stanija pokazala sise ili da se Soraja kupa u bazenu – gola? Koga, bre, to zanima? Normalnog čoveka zanimaju normalne stvari.

Kada neko bude rešio da se stvari normalizuju, umesto nakaradnih emisija imaćemo kulturne programe zabavnog karaktera. Da bi se to desilo neko mora da prestane da ulaže u prazninu ljudskog uma i preusmeri sve to na ljude vredne svake pažnje.

Nije istina da narod hoće Parove i Farme. Hoćemo kulturu!

Zašto baš Monika?

12747279_926167844164470_968856376468722221_o

Posle knjige Tajne Dunava koju ste veoma dobro prihvatili, želeo sam da unesem neke promene u svoj život koje su se najviše ticale pisanja. U trenutku kada stvaram priču, ona je nedvosmisleno deo mene i ja sa likovima koje sam stvorio živim dan i noć. Za Moniku sam se odlučio veoma brzo, uzeći u obzir radnju same priče koja u potpunosti oslikava naše društvo i nas same u sferi u kojoj je priča pisana. Monika i ono što ona radi nema nikakvih dodirnih tačaka, njena dela su suprotnost od njenog imena koje na zapadu ima odraz moralne i osobe predate spasenju svoje duše. Kao ljubitelj kontradiktornosti morao sam da spojim dve različite i nespojive stvari. Inspiraciju sam našao u društvu u kome svi živimo gde je ljudima bez ikakve sramote dozvoljeno da pričaju jedno, a rade drugo. Zato Monika.

Monika je devojka. Monika može da bude svaka devojka. Monika može da bude i svaki čovek koji oseća i voli. Ovo je priča o Moniki Šak, devojci koja napušta rodno mesto i odlazi u veliki grad, Beograd. Priča je spoj svega onoga o čemu čovek nikada ne razmišlja, a možda bi trebao? Ona upoznaje stranca, čoveka koga će zavoleti. Ali…

Od Monike i ostalih likova u knjizi možete očekivati dosta toga neobičnog, ali i običnog, za sve ljude ovog sveta. Monika je ipak običan čovek, žena kojoj je narator posvetio dosta pažnje. Svet je svet kakav poznajete i u njemu ne postoje dobri i loši ljudi, zato nemojte očekivati viteza na belom konju i nekog negativca. Ljudi su jednostavno ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Žive normalne živote u nenormalnom okruženju.

U zamišljenoj tebi, živeo sam ja

U jednoj zamišljenoj kući bila je jedna zamišljena soba sa stolicama i stolom, jednim krevetom i zamišljenom zavesom koja nije postojala, ali bila je bele boje. Ona je sakrivala jedan prozor koji je u svoj toj izmišljotini jedini bio stvaran. Pitate se kako je to moguće? I ja sam se dugo pitao, a onda sam zatvorio oči i zamislio stolice, sto, jedan krevet, zavesu i stao ispred tog prozora. Video sam poljanu i na njoj jednu trešnju obaljenih grana, prepunih prezrelih trešanja. Sve to nisam zamislio, to je negde postojalo i moj um ga je ugledao, i gledao… i gledao.

Nešto sam pomislio. Danas skoro i da nema prinčeva i princeza, vitezova i njihovih dama. Oni izumiru, a ljudi bi da se sve više ponašaju kao oni. Ljudi žele da budu oni! Sanjaju da žive na pustom ostrvu jedan miran život bez saznanja da postoji gužva, dok se u istoj nalaze, zaboravljajući da kada bi došli na pusto ostrvo, ono više ne bi bilo pusto. Dok oni tako žive živote u naseljenoj sredini, projektujući sebe na neka druga mesta, naseljena mesta postaju sve veće pustoši bez ljudi koji su prinčevi, princeze, vitezovi i njihove dame na mestima na kojima ne živi običan čovek.

U zamišljenom meni ti si bila dete koje bere trešnje, a ja sam bio odrastao čovek koji te je sa prozora posmatrao. Svakim novim danom si rasla, postajala starija i od prelepog deteta koje sam želeo da zaštitim od svakog zla, ti si odrasla u devojku, a potom i u ženu u koju sam se zaljubio. Neverovatno, ali ja sam uvek bio isti. Broj tvojih godina sam izračunao lako, uzela si dvadeset i šest trešanja. Pojela si ih kao što vreme pojede ljude i tada sam shvatio da bez ljudi ne bi bilo ni vremena, a bez oba ne bi bilo zrelih trešanja.

Iza zamišljene kuće bio je zamišljeni zemljani put koji je vodio prema zamišljenoj reci. Ogledali smo se jednom u njoj dok smo još bili deca, ona stvorenja koja su istinski grlila. Iako sam imao utisak da sam uvek isti, tada kada smo do reke došli, pričajući neke izmišljene priče, sebe sam video drugačijeg – smejao sam se. Ne znam koliko se sećaš, ali pored puta je drvena ograda sa leve strane kada se ide prema reci, a sa desne kada se odlazi. Pričali smo razne priče, ali nikada zaista nismo znali ko ju je napravio. Ti si verovala da je jedan stariji čovek, jer mu je baš na nekoliko metara od reke ponestajalo snage, pa se rukama oslanjao na nju da se odmori, a ja sam mislio da je nastala sama od sebe, isto kao i prvi ljudi, kada smo o njima mislili. Ta ograda je vrlo važna jer pored nje sam ti rekao da te volim, našta si odgovorila da lažem. “Oni koji se vole, dodiruju se nosevima”, rekla si, a ja nikad nisam želeo da se dodirnemo nosevima, želeo sam da me greje toplota u tvom zagrljaju. Nisam ti ništa rekao, ubrao sam cvet koji nismo znali kako se zove; imao je bele latice i žutu sredinu koja je mirisala na med. “Ako te ja lažem, cvet neće sigurno”, iščupao sam prvu laticu i rekao “volim te”, a potom i drugu, “ne volim te”. Igra je svima bila poznata, ali za one sa brzim protokom informacija bila je korisna. Cvet je bio ukrašen sa neparnim brojem latica i uvek se završavao sa početnim izborom, a moj je bio da te volim. I dalje pamtim osmeh na tvom licu kada sam iščupao poslednju laticu.

Igra je nastala pre hiljadu godina. Jedan dečak je voleo devojčicu ali nikako nije smeo da joj to i kaže. Ne razmišljajući, ubrao je cvet i počeo da se igra. Želeo je da sazna da li i ona njega voli. Počeo je sa “volim me”, kao i većina ljudi, jer podsvesno žele da bude baš to. Naravno, tako se i završilo. Dečak nije mogao da veruje, pa je ubrao još jedan isti cvet i isto počeo… i ponovo se isto završilo, sa “voli me”. Nije bila u pitanju nikakva magija, već je sve u prirodi neparno, dok se ne udruži i postane parno. Pogledajte vašu ruku, ima pet prstiju na šaci i kada se vaši prsti pomešaju sa prstima drugog ljudskog bića dobije se paran broj. Dečak je bio izmišljen baš kao i igra. U neparnom svetu kako počnete, tako i završite, jer se samo vi pitate, a u neparnom je obrnuto, jer se pitaju dvoje.

Stajao sam pored prozora i gledao sam te. Ponovo si uzela dvadeset i šest trešanja, izgleda da je to bio novi dan, a ja sam i dalje stajao. Gledajući u tebe nisam osećao bol, nisam osećao ništa i nisam ni bio živ. Mogao sam da radim bilo šta i da budem bilo ko, ali sam se zaljubio u tebe, septembarsko dete koje glasno govori da se bliži kraj leta i njen odlazak. Ti si morala da odeš, a ja nisam imao gde, ostao sam u tvojim očima kada si pogledala prema prozoru. Ocrtao sam se u njima. U zamišljenoj tebi, živeo sam ja, maštajući da mogu sve da promenim u našoj igri iz detinjstva. Oni koji se vole, dodiruju se nosevima, rekao sam nakon mnogo godina i ja, čekajući trenutak da opet dođeš i da ti to saopštim u lice.

Onda kada sve loše prođe

Sedim i gledam u tvoju sliku,
godinama kasnije, a sećam se,
gledao sam je i pre.
Gledajući sam plakao i tresao se.

Mi nismo više isti,
poznajemo se ali nas je to poznanstvo promenilo,
i sada mogu reći da se više ne poznajemo.
Znam ti ime, ali nam je bol oduzeo sreću.

Sedim i gledam u tvoju sliku.
Želeo sam da me bol
i sve ono što ga čini – prođe.
Gledam tvoju sliku i više ne plačem.
Prošao je bol i nema nedostajanja.
Razmišljam…
Onda kada nas sve loše prođe,
i ljubav nas prođe

Tragovi

Ako se okreneš ti, dok hodaš korakom stamenim,
promeniće se mnogo toga.
Ti nećeš biti ti, a ja neću biti ja.
Mi nećemo biti rastavljeni.
Bićeš moja, a ja tvoj.

Ako se okreneš ti, kao što se okreće planeta,
imaćemo novi dan, novu nedelju, novi mesec i novu godinu.
Mnogo je to dana za samo jedan okret.

Ako se okreneš ti, onda neću morati da pratim tvoje tragove.
Neću morati da te tražim.
Bićemo ponovo u paru, poznati kao MI.
Ali, ako se okrenem ja, dok ti koračaš,
onda neće biti nas.
Zato te molim, okreni se ti.

Bio je to dan kada si zaspala

Mnogo ljudi ne ume da opiše ljubav.
Tu spadam i ja.
Ali, sigurno znam kada sam je prepoznao u sebi,
onu koju gajim prema tebi.
Zaspala si jednom,
prvi put preda mnom.
Da li znaš da sam se istopio gledajući te?
Ne znaš, ti si spavala.
Moje misli kao da su bile u tvom ružičastom snu.
Divio sam se tvojoj nevinosti.
Možda si bila bezbrižna zato što sam ja tu, a možda i zbog nečeg drugog.
Nije važno.
Od tog trenutka sam počeo da ti se klanjam.
Sijala si.
I, svakog narednog dana, kada me je tvoja ruka dodirivala, osećao sam dodir nebesa koji kao da u meni slika osećaje.
Ti si bila ta koja je u meni oživela ljubav.
Oprosti mi, morao sam da ti tada šapnem ovo na uvo:
Obožavam te.
Želeo sam da tvoja podsvest to zauvek zna.

Praznim rečima do obmane

It is a poor idea to lie to yourself

U jednom trenutku kao da su nas prepravili “life coach”-evi i savetnici dobrih ideja koje se isplaćuju veoma brzo i donose enormnu zaradu. Da se razumemo, kratko i jasno, oni su teški prevaranti i koriste vašu pažnju da se ogrebu za neki dinar ili evro.

Počeću od instruktora sreće i ljubavi koji svakodnevno pričaju kako je sve stvar izbora i da se moć da bilo šta uradimo krije u nama. To jeste istina, ali nije baš tako jednostavna kao što vam je oni predstavljaju. Nije sklop čovekov tako jednostavan niti je lako preboleti gubitak. Za sve je potrebno vreme, koje zavisi od svakog pojedinca. Iako vam je možda lakše da slušate bajke, ceo projekat pod imenom “Gospodarite životom” ili “Sve je moguće, samo kreni” je tešak falsifikat koji se igra osećanjima ljudi. Kreatori istih dela su među prvima koji boluju od depresije ili nedostatka životne energije. Moj savet vam je da se družite i manete gluposti ljudi koji su zatvoreni u sobi.

A, sada ono najbolje. Ljudi koji imaju vrhunske ideje koje propagiraju putem interneta i na raznim predavanjima na koje ih je pustio neko ko pojma o životu nema. Naime, takvi ljudi govore kako je nikad lakše zaraditi novac samo je potrebno imati ideju i razviti plan. Problem je što mnogo ljudi ne može da razvije plan, a kamoli da ima ideju o nečemu. Tu onda nastupaju oni, ljudi puni ideja koje lepo zvuče ali u praksi nemaju nikakvu podršku. Takve ideje nikada nisu sprovedene u delo i nikada se nisu pokazale kao dobre, a što se mene tiče samo realizovana ideja je dobra. Oni ne samo da troše vaše vreme, nego na vašoj pažnji zarađjuju novac ne radeći ništa. Uvek sam se pitao zašto bi neko sa dobrim idejama za razvoj biznisa, delio to sa drugim ljudima? Zašto jednostavno ne sprovede svoje ideje i postane milioner? Zato što ne može, jer ni sam ne veruje u sopstvene reči i slatkorečivom prezentacijom drugima nudi ono što je u teoriji možda idealno kako bi na taj način zaradio. Prava istina je da su takve ideje u praksi neisplative.

U prvom slučaju morate da znate da ste vi jedinka za sebe i razlikujete se od svih drugih. Vaša osećanja su samo vaša i vi ih najbolje znate. Čak iako ste totalno uništeni emocijama, vaše telo će znati kako da vas popravi. Jednog dana ćete ustati kao da se ništa od toga nije desilo.

Slučaj broj dva je jednostavan. Ništa na ovom svetu nije besplatno. Ili ste igrač ili igračka. Treće ne postoji.

M. T. o knjizi Tajne Dunava

Kao prvo, ideja samog romana Tajne Dunava je izvanredna. Nisam do sada citala nista slično. Radnja se toliko dobro odvija da drzi paznju i samo cekam, tj. citam sta ce se dalje dogoditi. Opisi, odnosno način na koji opisuješ ulice, Dunav, nebo, oblake i sve ostalo jako su mi se dopali jer su nesvakidašnji i nisu oni vec izlizani i pročitani.

Dalje, imala sam utisak da bih Darija mogla prepoznati na ulici, kao i sam kraj u kome zivi, iako nikada nisam bila u tom delu Bg-a. Sazivela sam se sa likom i zavolela ga. Prosto kao da poznajem mladica.

Erotske scene, tako direktne su me, priznajem iznenadile, ali mi nisu narušile sam tok romana. A onda… sve prestaje. Prica se prekida i ja zavrsavam knjigu pomalo razočarana. Sve mi je previše brzo prošlo i zelim još! Kao što si napisao u romanu, nisam bila spremna da pustim da se zavrsi.

Eto, zbog toga sam ostala pomalo ljuta na pisca, tj. tebe. Samo iz razloga što se tako završilo, a zelela sam da citam i saznam još toliko toga o Dariju što nisi napisao.

Sedmica, tramvaj

Poslednja tramvajska stanica se bliži.
Nekada sam joj se radovao, žureći da istrčim u tvoj zagrljaj.
Sada se sve promenilo.
Idem na poslednju sa jednom cigaretom u paklici.
I, ako se ikada neko zapita zašto?
Idem, jer nikada nisam video kraj.

Plan? Nemam neki plan.
Zapaliću cigaretu i ćutati, tako znam,
tugu da krijem dok se pitam gde si?
Šta ako i ti čekaš tramvaj?

Sedmica nas je upamtila,
a sada se i ona pita gde si?
Gde smo mi?
Vozi neke ljude koji možda nisu srećni kao ti i ja.
Sedmica, i mi smo nju dobro upamtili.

Sećaš se, na zadnjem sedištu smo se poljubili.
Cigareta je gotova, sada idem kući.
Sedmica me njoj vozi ove noći.
Poslednji sam joj putnik, možda i saputnik.